Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Elektroničko ili virtualno nasilje je pojam s kojim se danas sve češće susrećemo. Napretkom tehnologije i društvenih mreža život je nekima postao lakši dok je drugima uvelike otežan. Tako se nasilje prebacilo na društvene mreže i djeci poremetilo mir i sigurnost koje su imali kod kuće.

Iako u školama postoje brojni preventivni programi vršnjačkog nasilja, malo ih je fokusirano i na elektroničko nasilje. Njihov najveći nedostatak je što je pomoć upravo usmjerena na nasilje „licem u lice“ te se obraća samo žrtvama i počiniteljima, a promatrači i okolina ostaju neprimijećeni kao sudionici nasilja. Stoga je vrlo bitno osposobiti nastavnike i stručne suradnike za identificiranje uloge djeteta u krugu nasilja te za adekvatno reagiranje kako bi mlada osoba mogla zacijeliti i odrasti u stimulativnom socijalnom i emocionalnom okruženju. Kada su škola i svi zaposlenici škole prepoznati kao podržavajući, učenici su skloniji potražiti pomoć i prihvatiti savjet ili razgovor.

Upravo su nastavnici osobe koje su većinu dana s djecom te kao takvi imaju veliku ulogu u rješavanju problema. Ako nastavnik utvrdi da postoji elektroničko nasilje, jedan od prvih koraka bi bio porazgovarati sa žrtvom nasamo ili zajedno sa stručnim suradnikom, ali i s počiniteljem nasilja. Uz dva glavna aktera, potrebno je porazgovarati posebno i s ostalim sudionicima, svjedocima ili promatračima. Sljedeći korak bi bio uključiti i roditelje u razgovore, kako individualne tako i grupne. Oba koraka bi trebala biti obavljena odmah po saznanju o nasilju. Taj početak je vrlo bitan jer se djeci pokazuje da bilo kakvo nasilje ne može ostati na čekanju.

Nadalje, nastavnici bi trebali održati sastanak s ostalim stručnim suradnicima u školi te donijeti bitne odluke u vezi postupka rješavanja elektroničkog nasilja. To uključuje i izricanje pedagoških mjera koje su donesene na temelju Statuta škole. Također, stručni suradnici i nastavnici bi trebali održati zajednički sastanak s počiniteljem i njegovim roditeljima kako bi se utvrdio definirao plan postupanja. Sve navedeno bi se trebalo napraviti u najkraćem mogućem roku kako bi se pokazala nulta tolerancija prema elektroničkom nasilju.

Osim toga, važno je, nakon što se dogodilo elektroničko nasilje, pokrenuti razgovor o toj temi s ostalim učenicima. Tako jedan od načina rješavanja problema može biti i održavanje sata razrednika na temu elektroničkog nasilja. Neke od tema nastavnog sata mogu biti: „Što je cyberbullying?“, gdje bi cilj bio razviti opće razumijevanje o cyberbullyingu, njegovim karakteristikama te kako ga prepoznati; zatim „Posljedice cyberbullyinga“, s ciljem da se djecu poduči o ozbiljnosti cyberbullyinga i njegovim pravnim posljedicama; te „Što raditi u slučaju pojave cyberbullyinga“, gdje bi se učenike upoznalo s načinima kako pomoći ili reagirati u takvoj situaciji. Pritom se nastavnici mogu poslužiti priručnikom Udruge roditelja „Korak po korak“ dostupnim na sljedećoj poveznici: http://www.udrugaroditeljakpk.hr/images/prirucnikzaucitelje.pdf.

Djeci je dobro prikazati elektroničko nasilje na njima blizak način, pomoću animiranih filmova, npr. videa Centra „Krugovi“, gdje je prikazana jedna školska situacija s vidljivim padom samopouzdanja, uloga žrtve, napadača i ostalih sudionika, ali i kako se situacija može riješiti pravilnim reagiranjem: https://www.youtube.com/watch?v=qWl3XYsiYVo.

Jedan od zanimljivijih načina na koji se djeci može približiti tema elektroničkog nasilja je i kroz tehnologiju, npr. razne aplikacije kojima je cilj prevencija elektroničkog nasilja.

Vrlo je bitno isticati web-stranice i mjesta za pomoć i ispovijed jer na takav način mladi koji prolaze kroz težak period, a ne mogu se otvoriti obitelji, nastavnicima ili stručnim suradnicima, mogu pronaći mjesto gdje se osjećaju sigurno.

Napisala: Anamarija Bešlić

Izvori:

https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1173/datastream/PDF/view

http://www.udrugaroditeljakpk.hr/cap-program-prevencije-zlostavljanja-djece-sp-907134761/79-projekti-udruge/prevencija-cyberbullyinga

Razlika u nasilju među spolovima

Razlika u nasilju među spolovima

Najčešće se agresija i nasilje, zbog određenih društvenih stereotipa, vežu uz dječake, međutim, prema istraživanjima djevojčice jednako često vrše nasilje, samo na drugačiji način. Djevojčice su sklonije indirektno usmjerenom nasilju te uglavnom zlostavljaju ostale djevojčice. S druge strane, dječaci su skloniji direktnom fizičkom i verbalnom nasilju, ali zlostavljaju i dječake i djevojčice.

Neki od razloga zašto djevojčice zlostavljaju je činjenica da one od rane dobi dobivaju savjete i poruke preko medija i društva kako se trebaju ponašati, kako postati popularne i uspješne, ali i kako se moraju uklopiti u rodne stereotipe o ženstvenosti i što je zapravo potrebno da bi djevojčica bila prava djevojčica. Ukratko, dobre djevojčice ne poznaju gnjev niti iskazivanje vlastitog mišljenja i osjećaja. Iz toga vidimo da se djevojčice nalaze u zbunjujućim situacijama te da tijekom ispunjavanja ideala vrlo lako postaju meta drugih djevojčica ukoliko u tome ne uspiju. S druge strane, dječaci jednostavno pokušavaju zadržati ili ostvariti ugled i dominaciju, ali i ne postati žrtve.

Omjer dječaka i djevojčica u elektroničkom nasilju je sličan, ali postoji razlika u vrsti nasilja, npr. djevojčice, koje češće vrše online nasilje, čine to jer žele sakriti sebe, ali i ne vidjeti lice druge osobe. Što se tiče dječaka, oni su skloniji grubljem online nasilju – sukobima poput grubih razgovora i vrijeđanja, dok kod djevojčica prevladavaju drugačiji oblici, poput iznuđivanja i širenja informacija. Na društvenim mrežama djeca često doživljavaju elektroničko nasilje na temelju tjelesne težine, stvarne ili percipirane seksualne orijentacije te stila odijevanja. Pritom su djevojčice dominantno izložene uvredljivim komentarima na internetu na račun prekomjerne tjelesne težine i tjelesne građe, odjeće ili šminke, a dječaci zbog naglašenih feminiziranih karakteristika, stila odijevanja i fizičkog izgleda, pri čemu se često spominje homoseksualna orijentacija ili manja mišićna masa.

Na društvenim mrežama djevojčice se češće služe indirektnijim metodama poput isključivanja drugih, namjernog nepozivanja na rođendanske zabave, izmišljanja priča, namjernog izabiranja mete tj. druge djevojčice, kažnjavanja šutnjom, preokretanja očima, glasnog uzdisanja, širenja glasina te prijetnji izjavama poput „više ti neću biti prijateljica ako to ne učiniš“.

Spomenuti načini nasilja najčešće se događaju u intimnijim društvima jer tako djeca znaju stvarne slabosti druge djece koje potom iskorištavaju za uništavanje tuđeg samopouzdanja. To je jedan od najčešćih i jako teških načina zlostavljanja jer djevojčice-prijateljice ciljaju na stvari koje najviše bole te imaju razarajuće posljedice jer žrtve mogu imati traume cijeli život.

Napisala: Anamarija Bešlić

Izvori:

Anela Nikčević-Milković (2016). Učestalost i oblici elektroničkog zlostavljanja učenika viših razreda osnovnoškolske dobi u tri različite školske sredine. Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije u Gospiću.

Nives Strabić, Ana Tokić Milaković (2016). Elektroničko nasilje među djecom i njegova usporedba s klasičnim oblicima vršnjačkog nasilja. Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada.

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Educiranje o internetskom nasilju je fundament prevencije internetskog nasilja. Svjesnost o postojanju internetskog nasilja jest prisutna, ali ono što nije prisutno je znanje mladih o količini trajnih psiholoških posljedica kakve posjeduju mete internetskog nasilja. 

Negativan aspekt interneta svakako je zlostavljanje elektroničkim putem, a rezultira psihološkim destruktivizmom osobe na kojoj se nasilje vrši. Elektroničko nasilje može posjedovati osjetljive učinke na psihosocijalnu opstojnost adolescenata. Sposobno je kreirati nesigurnost, uznemirenost, frustracije, stres, ali i psihosomatske poremećaje kod nasilnika i žrtve.

Mladi zbog izloženosti internetskom nasilju izbjegavaju društvene aktivnosti i obveze. Naime, internetsko nasilje u jako malom broju slučajeva završava unutar istog dana tako da su mete internetskog nasilja uglavnom izložene zlostavljanju i uvredama kroz duži period. Posljedično navedenom, internetsko nasilje kreira socijalnu anksioznost i manjak koncentriranosti za učenje koje dovodi do nižih ocjena u školi. Također, internetsko nasilje kreira osjećaj bezvrijednosti i nezadovoljavajućeg viđenja samog sebe. Žrtve nasilja vjeruju kako nisu u stanju kontrolirati ili utjecati na situaciju unutar koje se nalaze. Vjerovanjem u vlastitu bespomoćnost onemogućeni su zaštititi se od maltretiranja. Izloženost neprestanim negativnim komentarima postepeno kreće mijenjati percepciju žrtve koja počinje vjerovati u izrečene uvrede. Prihvaćanjem mišljenja zlostavljača žrtva može izgubiti samopoštovanje. Takvo ponašanje žrtve, u velikom broju slučajeva, dovodi do depresije. Najekstremnija posljedica internetskog nasilja za žrtve jesu suicidalne misli i počinjenje suicida zbog vjerovanja u vlastitu bezvrijednost i nemogućnost izlaska iz situacije unutar koje se nalaze.

Veliki broj internetskih zlostavljača nije svjestan što uzrokuje svojim djelovanjem, jednim dijelom zbog toga što internet zlostavljač žrtvu ne vrijeđa izravno, već to čini preko posrednika (interneta), ali to ipak ne umanjuje veličinu kreirane uvrede u očima žrtve, samo u očima zlostavljača. Stoga problem leži i u kolektivnoj nesvjesnosti prostora. Sve što se događa na internetu, ne ostaje samo na internetu, već ima svoje posljedice i opasnost u stvarnom svijetu.

Napisala: Sara Kljajić

Izvor:
Bilić, Vesna. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. In International Conference InfoKomTeh.

Ljepota u očima napadača

Ljepota u očima napadača

Ljudskom biću od pamtivijeka je u prirodi da izgleda dobro, lijepo i zdravo. Ova je tendencija potvrđena davno u mnogim antropološkim i etnološkim istraživanjima. Navedene znanosti,  između ostalog, proučavaju čovjeka, kulturu koja ga okružuje te njen utjecaj na ponašanja, stavove i percepcije svakoga od nas. Ključno pitanje koje se nameće čovjeku današnjice u kontekstu percepcije fizičkog izgleda jest sljedeće: što se smatra lijepim, dobrim i zdravim, a što ne? Kada govorimo o fizičkom izgledu, kroz povijest zapadne civilizacije nameće se jedna te ista slika idealnog tjelesnog izgleda s manjim odstupanjima kroz određena povijesna razdoblja. Žene su percipirane kao ljepši i slabiji spol te više vremena posvećuju njegovanju svoga tijela dok su muškarci jači, robusniji te manje mare za vanjski izgled. Desetljećima se kroz medije provlače ideali ljepote koji uvelike imaju utjecaja na našu sliku o sebi, mentalno zdravlje i stavove. Modeli mršavog tijela, uglađene i sjajne kože i kose, bijelih zubi, punih usana, bujnih grudi, nerealistično proporcionalnih oblina bombardiraju medijski prostor. Pojavom i sve većim  korištenjem modernih tehnologija kao što su društvene mreže ova patologija postaje još izraženija i raširenija pogotovo među mlađom populacijom koja kao spužva upija ono čemu je svakodnevno izložena.

Neke digitalne platforme toliko su zagrizle u iskrivljeno poimanje ljudskog tijela da se na njihovim stranicama gotovo isključivo nalaze fotografije ljudi idealne tjelesne građe. Tako je na primjer Pinterest dobio nadimak „Thinterest“, a Instagramovi korisnici sve više upotrebljavaju hashtagove kao što su „thininspo“, „thinspo“, „fitspo“ i slično. Ipak, svjesno ili nesvjesno, prihvaćamo iskrojenu idealnu sliku te želimo biti kao oni. Čovjek, u nadi da pripada, da se ukalupljuje i ne bude odbačen, jednom riječju da bude voljen i prihvaćen, prihvaća kao konstantu ovu nerealnu sliku ljudskog tijela.  Često je i sam svjestan da su slike koje se nameću u internetskom prostoru vrlo vjerojatno digitalno obrađene te da ti ‘savršeni ljudi’ u stvarnosti izgledaju drugačije.  Vratimo se na antropologe i etnologe s početka ove priče. Njihova je znanost ustanovila da postoji toliko ideala fizičkog izgleda  koliko i kultura na svijetu. Ono što je smatrano lijepim i poželjnim u jednoj kulturi, u drugoj pak može biti smatrano odbojnim. Tako je mršavo tijelo kod mnogim zapadnih naroda i kultura smatrano privlačnim dok je na primjer na Fidžiju i u Južnoj Africi ono simbol bolesti. Kao da smo zaboravili da je ljepota u očima promatrača, da se o ukusima ne raspravlja te da je različito i drugačije bogatstvo našeg svijeta.

Nažalost, u čovjeku nije samo ukorijenjena želja da izgleda najbolje što može prema određenim standardima već i nagon da sve one koji odstupaju od tih istih nametnutih normi i standarda odbacuje kao nepoželjne i manje vrijedne. Internet i društvene mreže, cijeli cyber prostor, bojište je za ovu vrstu rata.

Prvu bitku vodimo duboko u sebi. U nadi da se u virtualnom svijetu pokažemo u najboljem mogućem svjetlu te da ne budemo kritizirani borimo se s pitanjem – „to post or not to post“. Jesmo li zadovoljni fotografijom koju ćemo objaviti ovisi o tome hoćemo li je lansirati u internetski prostor koji koristimo. Pri tom pazimo kako izgledamo i što želimo fotografijom poručiti. Rijetko objavljujemo slike na kojima spavamo razjapljenih usta ili izgledamo “kao da nas je voda izbacila” (niti bismo trebali, ukoliko to ne želimo), ali da posvećujemo preveliku pažnju fizičkom izgledu te da smo nezadovoljni ukoliko ne izgledamo lijepo prema nekim idealima, nepobitna je činjenica. Kada ne udovoljavamo idealima u mnogima od nas se javlja nezadovoljstvo i tuga. Dokazala su to i mnoga istraživanja koja proučavaju ljudsko ponašanje na društvenim mrežama. Bezazleni ‘selfie’ puno je više od puke fotografije samog sebe. Ono kako mi doživljavamo svoj izgled  ključan je element samopouzdanja i poimanja sebe. Osobe koje su same zadovoljne svojim izgledom ili njihov izgled drugi smatraju zadovoljavajućim lakše će razviti samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Drugu bitku vode napadači i žrtve. Fizički je izgled stavljen na vagu te se mjeri u kategorijama previše i premalo. Premršavo, predebelo, prenašminkano, prenakićeno, preružno, prelijepo, presavršeno, prekrasno, premale grudi, prevelik nos, prenabildano, nedovoljno fit, neprirodno… Ovo su samo neki od pridjeva kojima napadači u svojim zlobnim komentarima karakteriziraju tuđi izgled.

Namjerno vrijeđanje tuđeg fizičkog izgleda putem elektroničkih obrazaca novi je podoblik cyberbullyinga i zove se ‘body shaming’ (posramljivanje tijela). Ukoliko napadač žrtvin fizički izgled ne smatra privlačnim posegnut će za najgorim mogućim uvredama i alatima kako bi degradirao žrtvu. Napadač svoje komentare i postupke smatra tek pukom zabavom dok je za žrtvu ono najgora noćna mora te može dovesti do kobnih posljedica kao što je narušeno mentalno zdravlje, a u najgorim slučajevima žrtva može nauditi samoj sebi ne nalazeći drugi izlaz.

Činjenica da koristimo internetski prostor za objave osobnih slika i sadržaja ne daje nikome za pravo da procjenjuje i namjerno vrijeđa druge. Također, napadača štiti ekran mobitela ili računala; šetajući ulicom sigurno vidi mnoge osobe čiji izgled želi ismijati, no zasigurno nikome to neće reći direktno u lice. Stoga,  internetski prostor izuzetno je plodno tlo za ‘body shaming’. 

Ljepota kao individualni, prolazni i apstraktni pojam zaista ne bi trebala biti tema nikakvih razglabanja, naklapanja i komentiranja, pogotovo ne oružje kojim većina istiskuje manjinu. Jedino kada zaista shvatimo da je ljepota u očima promatrača učiniti ćemo internetski prostor slobodnim mjesto koje uključuje, ne škodi i ne vrijeđa te služi svima.

Napisala: Petra Dominis Žura

Izvori:

Anderson-Fye EP. Anthropological Perspectives on Physical Appearance and Body Image. In: Thomas F. Cash, editor. Encyclopedia of Body Image and Human Appearance, Vol 1. San Diego: Academic Press; 2012. p. 15–22.

Lewallen, Jennifer, and Elizabeth Behm-Morawitz. “Pinterest or Thinterest?: Social Comparison and Body Image on Social Media.” Social Media + Society, Jan. 2016, doi:10.1177/2056305116640559.

Seyfi, Murat. (2016). THE RELATIONSHIP BETWEEN APPEARANCE CONCERNS AND SELFIE SHARING ON SOCIAL MEDIA. İstanbul Üniversitesi İletişim Fakültesi Dergisi | Istanbul University Faculty of Communication Journal. 143-143. 10.17064/iuifd.289386.

Tan, Kim Hua. (2019). Stop Cyberbullying.

Elektroničko nasilje u vezama mladih

Elektroničko nasilje u vezama mladih

U današnjem svijetu internet nije samo sredstvo koje nam omogućuje istraživanje, slušanje glazbe i gledanje filmova, već i važno sredstvo komunikacije i socijalizacije, posebno među mlađim naraštajima – adolescentima koji se povezuju sa svojim vršnjacima putem brojnih društvenih mreža i mobilnih aplikacija. Činjenica je da virtualan način komunikacije olakšava razmjenu informacija, slanje sadržaja i druženje, ali je u isto vrijeme sredstvo putem kojeg je moguće anonimno maltretirati druge osobe što se naziva elektroničkim nasiljem. Podvrsta elektroničkog nasilja je elektroničko nasilje u vezama mladih. Elektroničko nasilje među mladima teže je otkriti nego tradicionalno nasilje (licem u lice), a najčešće je u romantičnim vezama adolescenata. Postavlja se pitanje na koji način nasilnici koriste internet i mobilne aplikacije da bi nanijeli štetu svojoj žrtvi – partneru, a da žrtva nije svjesna svoje pozicije.

Jedna od taktika je stvaranje lažnog identiteta (profila) na nekoj društvenoj mreži  kako bi se nekoga namamilo u lažan romantični odnos. Adolescenti koriste ovu taktiku kako bi naveli određenu osobu da lažnoj osobi prizna osjećaje ljubavi. Kasnije te poruke javno izlažu na društvenoj mreži kako bi odabranu osobu mogli poniziti.

 Takozvano prženje je taktika koja uključuje grupu adolescenata koja dijeli informacije o određenoj osobi (bivšem partneru). Primjerice, kad djevojka prekine vezu s momkom, pridruži se njegovim bivšim djevojkama te razgovaraju o njegovim tajnama s ciljem da ga „ispeku“ odnosno javno osramote.

Dijeljenje tuđih fotografija (istraživanja ukazuju da se najčešće dijele fotografije mladih djevojaka) se događa kad nasilnik dijeli nečije eksplicitne fotografije bez znanja osobe koja je na fotografiji. Događa se i da nasilnik fotografira djevojku bez njenog znanja, a kasnije dijeli njezine fotografije s drugima uz zlobne komentare. Ta je taktika nerijetka među bivšim partnerima.

Provjeravanje poruka na društvenim mrežama često je među mladim parovima zbog nedovoljno povjerenja u vezi. Povezano s tim je i kontroliranje tko partneru/ici reagira na fotografije te s kim je partner/ica prijatelj na društvenim mrežama. Osim toga, zahtijevanje od partnera/ice da s njim/njom podijeli lozinku radi lakše kontrole patrnerovog/ičinog ponašanja na društvenim mrežama također je znak nepovjerenja kao i ljubomore.

Uvidom u prethodno navedene načine kojim partneri najčešće vrše elektroničko nasilje možemo zaključiti da je ono raznovrsno te da zadire u sve sfere života pojedinca te samim time može utjecati na mentalno zdravlje pojedinca.

Napisala: Magdalena Antičević

Otvorena komunikacija i elektroničko nasilje

Otvorena komunikacija i elektroničko nasilje

Kada razmišljamo o svim opasnostima koje interent predstavlja, posebice za djecu i mlade, moramo razmisliti o tome i na koji način zaštititi djecu od tih opasnosti. Oni prvi koji su obvezni zaštititi djecu od bilo kakvog rizičnog i nasilnog ponašanja su roditelji i obitelj. Ponašanja koja dijete vidi i nauči u svojoj obitelji mogu na samo dijete djelovati na pozitivan ili negativan način te oblikovati djetetovu cjelokupnu osobnost. Stoga je zaštitni čimbenik za rizično ponašanje djeteta, pa i za nasilje putem interenta, otvorena komunikacija između roditelja i djeteta.

Što uopće znači pozitivna komunikacija? Pozitivna obiteljska komunikacija uključuje slanje nedvosmislenih poruka što znači jasno izražavanje želja i potreba, slušanje članova obitelji i razumijevanje s empatijom, reflektiranje tijekom slušanja i davanje pozitivnih komentara. Ovakva komunikacija pomaže u olakšavanju stresnih situacija i doprinosi stvaranju pozitivnijeg okruženja u obitelji te to znači da su članovi obitelji međusobno spremniji govoriti o svojim problemima. Način na koji roditelji komuniciraju s djecom te sadržaji o kojima s njima pričaju mogu imati pozitivan ili negativan utjecaj na rizična ponašanja djeteta. Razgovor roditelja i djece o medijskim sadržajima na koje djeca nailaze, analiza tih sadržaja te poticanje djece da koriste sadržaje primjerene svojoj dobi je način na koji roditelji mogu prevenirati nasilje na društvenim mrežama. Ako roditelji razgovaraju s djetetom te mu tumače negativne posljedice njegovog ponašanja te ako dijete tada aktivno sudjeluje u razgovoru, iznosi svoje mišljenje i propituje roditelje, takva komunikacija može biti zaštitni čimbenik za razvoj nasilnog ponašanja. S druge strane, ako roditelji ne komuniciraju s djecom o rizičnim ponašanjima, poput nasilnog ponašanja na interentu, već takvo ponašanje kažnjavaju na neprikladne načine, bez objašnjenja djetetu što je točno loše napravilo te kako bolje postupati u takvim situacijama, takva komunikacija može biti rizičan čimbenik za razvoj nasilnog ponašanja.

Sve u svemu, možemo zaključiti kako otvorena i pozitivna komunikacija u obitelji ima brojne benefite te definitivno pridonosi tome djeca i mladi rjeđe sudjeluju u nasilju na internetu.

Napisala: Katarina Bašić

Kako ružni komentari na društvenim mrežama utječu na nas?

Kako ružni komentari na društvenim mrežama utječu na nas?

Jeste li nedavno pročitali neki ružan komentar ostavljen na Facebooku, Instagramu ili Twitteru, upućen vama, vašem prijatelju ili nekoj poznatoj osobi? Vjerojatno jeste. A kako to utječe na nas, koliko nas mogu povrijediti i kakve posljedice mogu imati negativni online komentari?

Živimo u svijetu u kojem je komunikacija putem društvenih mreža postala dio svakodnevnice. Osim povezivanja i stvaranja online prijateljstava, osjećaja pripadnosti i socijalne podrške, konstruktivnih kritika, pohvala na račun poslovnih uspjeha i izgleda, postoji i negativna strana virtualnogsvijeta, u kojem se često mogu zamijetiti pogrdni komentari te govor mržnje. Iako se većina slaže da je za takve komentare najbolji „lijek“ ignoriranje te da ih kao takve ne trebamo uvažavati, istraživanja ipak pokazuju kako neumjesni komentari ostavljaju traga.

Među svim nabrojenim pozitivnim aspektima koje nam društvene mreže pružaju, one također mogu predstavljati alat i teren za elektroničko zlostavljanje. Elektroničko nasilje ili cyberbullying je sve prisutnije, što ne iznenađuje, uzevši u obzir da su društvene mreže dio života današnje mladeži pa se posljedično nasilje među djecom i mladima prilagodilo tehnologiji. Istraživanja pokazuju da je jedan od najčešćih oblika elektroničkog nasilja postavljanje uvredljivih ili pogrdnih komentara na društvenim mrežama. Iako se čini da nam tuđi komentar ne može uvelike naštetiti, valja naglasiti kako je ovakav tip nasilja jednako opasan i s bolnim posljedicama poput drugih vrsta zlostavljanja. Štoviše, nasilnik koji ostavlja ružne komentare često je zaštićen pod lažnim imenom i zlostavlja iz sigurnosti svojeg doma, što žrtvu čini ranjivijom i bespomoćnijom.

Nasilje putem interneta vrlo negativno utječe na žrtvu, posebice na djecu i mlade, a posljedice su najčešće internalizirane poteškoće, poput depresivnosti, usamljenosti te niskog samopoštovanja. Čitanje pogrdnih komentara o sebi može dovesti do negativnog viđenja samoga sebe jer kada smo stalno izloženi negativnim komentarima nerijetko se dešava da počnemo vjerovati u ono što nasilnik objavljuje na društvenim mrežama. Zašto je to tako? Samopoštovanje je subjektivna procjena sebe i na temelju te procjene određujemo vlastitu vrijednost. Kako smo društvena bića u stalnoj interakciji s drugima, važno nam je kako izgledamo u očima drugih pa je jedan od aspekata na temelju kojeg se procjenjujemo i to koliko mislimo da smo vrijedni drugima. Tako čitajući razne pogrdne komentare upućene sebi, percipiramo da drugima nismo lijepi, pametni ili uspješni, što pak nažalost narušava našu sliku o sebi. Upravo zbog toga potrebno je osvijestiti da su ružni komentari najčešće upućeni od ljudi koji imaju za cilj kritizirati i vrijeđati u većini slučajeva neopravdano i da iste ne shvaćamo osobno. Savjet je graditi samopoštovanje na relevantnim mišljenjima i konstruktivnim kritikama, što zasigurno nisu pogrdni komentari na društvenim mrežama.

Napisala: Anamarija Šesnić

Izvori:

Bilić, V. (2014). „Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization“, u: M. Orel (ur.) The new vision of future technologies, Ljubljana: Eduvision, str. 71– 84.
Galina, A. (2017). Upotreba društvenih mreža i razina samopoštovanja adolescenata (Doctoral dissertation, University of Rijeka. Faculty of Humanities and Social Sciences. Department of Pedagogy).
Hill, C. L. (2014). An investigation of the connections between use of Facebook and the self-esteem/well-being of students with disabilities in the University Of Iowa Reach Program. Iowa: The University of Iowa.

Roditelji kao online odgojitelji: kako prevenirati i prepoznati internetsko nasilje vlastitog djeteta?

Roditelji kao online odgojitelji: kako prevenirati i prepoznati internetsko nasilje vlastitog djeteta?

Kako zaštititi vlastito dijete i biti dobar roditelj u virtualnom svijetu? Prema istraživanju objavljenom u „Children and Youth Services Review“ čak 70% elektroničkog nasilja se odvija dok je dijete kod kuće, a roditelji nerijetko ne prepoznaju problem i navode nedostatak vlastitih resursa u nošenju s elektroničkim nasiljem te potrebu za dodatnom podrškom u borbi protiv istog. Zbog sve bržeg napredovanja tehnologije djeca su često nekoliko koraka ispred roditelja, što predstavlja jedan od glavnih izazova roditeljstva današnjice. Roditelji su obično zbunjeni i ne znaju kako treba postupiti u digitalnom okruženju i upravo zato treba podići svijest i naglasiti da su roditelji i dalje najodgovornije bliske odrasle osobe koje imaju ključnu ulogu u prevenciji i otkrivanju cyberbullyinga. Ipak, u istraživanju iz 2014. godine koje je provela udruga Korak po korak utvrđeno je da 77% ispitanih roditelja gotovo nikada ne ograničava djetetu vrijeme koje može provesti na internetu, 79% njih gotovo nikada ne razgovara s djetetom o tome što radi na računalu i internetu, a čak 92% ispitanika gotovo nikada ne traži da im dijete pokaže što radi na društvenim mrežama.

Stručnjaci prvo ističu kako je važno da se svaki roditelj upozna s korištenjem društvenih mreža i interneta, a u tome im može pomoći upravo vlastito dijete, koje će se u toj ulozi osjećati odraslo i važno, a ujedno će to biti prilika da se s djetetom razgovara o ponašanju i događajima u virtualnom svijetu. Kada roditelji steknu vještine, dijete će imati osjećaj da se može na njih više osloniti i obratiti im se za pomoć ako se za tim ukaže potreba. Važan savjet roditeljima je i da djeci ne zabranjuju pristup internetu jer time samo mogu pogoršati situaciju i potaknuti dijete da se manje povjerava, već je najsigurniji način zaštite otvorena komunikacija, izgradnja međusobnog povjerenja i osjećaj sigurnosti da se dijete u svakom trenutku može obratiti roditelju. Dakle, potpuna kontrola često je kontraproduktivna, a umjesto toga treba naučiti dijete kako se može samo zaštititi i prepoznati nasilje.

Kako to postići? Ovisno o djetetovoj dobi zajednički postaviti okvirna pravila glede vremena koje se provodi na internetu te sadržaja koje dijete smije gledati, društvenih mreža, vrsti igrica i aplikacija, osoba s kojima može komunicirati i slično. Iako pravila postoje, povremeni nadzor je bitan, kao i osiguravanje djetetove privatnosti i zaštite osobnih podataka. Djetetu treba također objasniti da nikome ne daje svoje lozinke, ne prihvaća nepoznate ljude za prijatelje, ne objavljuje neprimjeren sadržaj itd.

A što ako se nasilje ipak desi? Djetetu treba objasniti da u virtualnom svijetu vrijede ista pravila koja vrijede u realnom svijetu i ono što se smatra ružnim i neprimjerenim u stvarnosti, ružno je i neprimjereno na internetu. S djetetom je potrebno otvoreno i mirno porazgovarati bez osuđujućeg tona te mu dati do znanja da pomoć i sigurnost ima u vama. Djetetu  treba reći da ne uzvraća istom mjerom, već da blokira osobu koja ga zlostavlja. Ako se radi o zlostavljanju od strane djeteta ili djece iz razreda, roditelj može obaviti razgovor sa školskim psihologom i učiteljicom, obratiti se za pomoć različitim udrugama (Hrabri telefon, Korak po korak) i savjetovalištima te u vrlo ozbiljnim slučajevima prijaviti i policiji. Nasilne poruke, slike ili videa treba sačuvati kao dokaz jer elektroničko nasilje ne ostavlja fizičke tragove pa ga je nažalost teže uočiti, ali i dokazati.

Istraživanja generalno sugeriraju da je roditeljska toplina faktor koji ublažava negativne učinke internetskog nasilja ako do njega dođe te da će se djeca podržavajućih roditelja vjerojatnije obratiti roditeljima za pomoć. To uvijek imajte na umu u pristupu s Vašom djecom jer roditelji kojima je vodilja u online odgoju razvijanje otvorene i zdrave komunikacije, povremeno nadziranje te traženje stručne pomoći, kada je to potrebno, dobri su online odgojitelji!

Napisala: Anamarija Šesnić

Izvori:

Bohač, I. i Tomljenović, B. (2016). Delete cyberbullying – Priručnik za roditelje. Zagreb. Dostupno na: https://drive.google.com/file/d/0B7oUgb5L1z55UjVLZW9ha190T2c/view

Helfrich, E. L., Doty, J. L., Su, Y. W., Yourell, J. L. i Gabrielli, J. (2020). Parental views on preventing and minimizing negative effects of cyberbullying. Children and Youth Services Review118, 105377.

„Skriveno“ elektroničko nasilje

„Skriveno“ elektroničko nasilje

O elektroničkom nasilju vrlo je lako pronaći brojne članke, ankete, istraživanja, izvješća i druge radove. Ova tema je zasigurno privukla pažnju mnogih stručnjaka, posebice ako je riječ o mladim ljudima, tj. generaciji koja je odrasla tijekom tehnološke revolucije 21. st. Međutim, većina stručnjaka u vidu elektroničkog nasilja podrazumijeva komunikacijske aktivnosti na internetu kojima je svrha poniziti, zadirkivati, prijetiti ili direktno uznemiravati pojedinca. Ove aktivnosti su samo najekstremniji oblik elektroničkog nasilja, ali postoje puno učestaliji oblici koji zahvaćaju širu populaciju; njihovo je djelovanje prikriveno, a posljedice dolaze postepeno i teže ih je uočiti.

Nasilje se može definirati kao svako nametanje vlastite volje, tj. osvajanje nadmoći nad drugom osobom bez njezina pristanka. Može biti direktno ili indirektno. Kada je riječ o elektroničkom nasilju, direktan oblik bi bile npr. poruke mržnje, nasilni komentari, otkrivanje osobnih informacija o drugima, “provaljivanje” u tuđe e-mail adrese ili druge internetske račune i sl. Indirektno elektroničko nasilje bi bilo ono svakodnevno, “skriveno” nasilje. Njemu se ne pridaje puno pažnje te je postalo već prihvatljivi oblik ophođenja. Posebice zahvaća mlađu populaciju te je uvelike utjecalo na njezin razvoj.

Jedan oblik indirektnog elektroničkog nasilja bi bilo prosuđivanje drugih ljudi na  temelju profila s društvenih mreža. Već je postalo normalno da, ukoliko ste tek upoznali ili čuli za nekog, prvo potražite njegove profile na društvenim mrežama, te na temelju toga donesete zaključke o njegovom životu i osobnosti. Ovo ponašanje je štetno za obje strane budući da se tako lako rađaju predrasude te da osoba lako dobije lošu reputaciju iz nedosljednih izvora informacija; ali i u suprotnom slučaju, lako se rađa zavist i nezadovoljstvo vlastitim životom ukoliko dođe do uspoređivanja vlastitog života s onim što drugi ljudi predstavljaju na društvenim mrežama. Na ovo se nadovezuju i brojni celebrityji i influenceri, čiji su životi česta tema razgovora te se o njima saznaje putem portala ili društvenih mreža. Oni postaju idoli, a njihov život idealan. Oni određuju što će biti prihvatljivo i popularno za sve, tj. pokreću “trendove” i mogu utjecati na stavove i razmišljanja ljudi. Tako dolazi do stvaranja “internet populacije”, odnosno široke skupine ljudi, koja je prihvatila određene karakteristike, stilove, mišljenja, stavove, pa čak i probleme jer su to vidjeli na internetu. Za to može biti odgovoran utjecajan pojedinac (celebrity) ili  javnost, tj. jer “svi to rade tako” (ideja, ponašanje ili stil koji se širi od osobe do osobe putem internet kulture se popularno naziva meme).  “Internet populacijom” je vrlo lako manipulirati budući da nema razvijenog kritičkog promišljanja. Pravi primjer za ovo bi bilo događanje s kraja 2017. kada je na internetu postao popularan meme pod nazivom “Tide Pod Challenge”. To je zapravo bio izazov koji je pozivao na konzumiranje tableta za perilicu rublja marke Tide. Iako svjesni ludosti, mnogi (ponajviše adolescenti) su se odazvali te su snimali i objavljivali videa na kojima konzumiraju spomenute tablete. Mnogi su tako završavali u bolnici zbog trovanja te pretrpjeli posljedice.

Elektroničko nasilje se ne mora nužno odvijati na internetu. Stvaranje bilo kakve ovisnosti o tehnologiji također se može smatrati nasiljem, budući da nam je tehnologija nametnuta, te je danas gotovo nemoguće zamisliti život bez smartphonea, osobnih računala, tableta… Drugim riječima, “prisiljeni” smo trošiti novac na navedene predmete te je bez njih naš život nezamisliv.

Lažne vijesti (eng. fake news) su zaseban oblik nasilja, budući da se na ovaj način šire dezinformacije i kontrolira populacija, koja zbog nedostatka kritičkog mišljenja naivno prihvaća “servirane” informacije smatrajući ih uvijek dosljednima. Posljedice ovoga mogu biti svakakve; od širenja mržnje, krivih osuda do nemira, prosvjeda i pobune populacije.

Posljedice svega ovoga najviše je osjetila najmlađa generacija; oni koji su odrasli uz tehnologiju. Studije pokazuju da se mogućnost razvitka komunikacijskih, motornih i međuljudskih sposobnosti smanjuje kod djece koja provode vrijeme gledajući u ekrane. Također, konstantno korištenje tehnologije utječe na fizičku aktivnost i san.

Ipak, najgore psihološke posljedice su one koje se ne mogu očitati studijama ili izmjeriti na bilo kakav način. Tu se radi o načinu na koji mlada generacija doživljava svakodnevni život. Sve se češće kod mladih ljudi pojavljuje depresija i anksioznost, a tu je i FOMO (“fear of missing out” – potreba stalne povezanosti na društvenim mrežama). No, nitko tko to nije proživio ne može u potpunosti razumjeti kako količina likeova i komentara utječe na raspoloženje, tj. kako smo sretni kada nam slika dobije puno likeova ili kada nam upravo ona osoba za koju smo to mi željeli “seena” story. Tako da je dovoljan jedan pogled u malu ciglu koja se nalazi u našem džepu i raspoloženje se može u trenu promijeniti od tužnog na sretno i obratno. Zapravo, uz stvarnost i sve teškoće stvarnog svijeta mi smo sebi stvorili još jedan, virtualni, koji dolazi s vlastitim problemima.

Za zaključak, potrebno je definirati elektroničko nasilje kao svaku aktivnost uz korištenje tehnologije koja se može smatrati štetnom za pojedinca i/ili opće dobro. Tek je uz ovu definiciju moguće sagledati širu sliku i vidjeti pravu problematiku korištenja tehnologije, a kao jedino moguće rješenje bitno je podići svjesnost ljudi (osobito mladih) o ovom problemu.

Napisala: Ana Špac

Primjerenost sadržaja u medijima i na internetu za djecu

Primjerenost sadržaja u medijima i na internetu za djecu

            Istraživanje EU Kids Online u Hrvatskoj došlo je do zaključka da se gotovo dvije trećine djece i mladih od 9 do 18 godina na internetu susrelo s neželjenim seksualnim sadržajem (fotografija ili video gole osobe). U najmlađoj ispitanoj dobnoj skupini, od 9 do 11 godina, čak tri četvrtine djece se susrelo s takvim sadržajima, iako im nije bila namjera vidjeti ih.