Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje djece i mladih

Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje djece i mladih

Napisala: Laura Jandrek

Tehnološki razvoj je omogućio lakši i učestaliji pristup internetu te djeca i mladi provode sve više vremena koristeći tehnološke uređaje i internet, najčešće kao izvor zabave i/ili komunikacije (društvene mreže, stranice za igre i sl.). Neke od beneficija interneta su laka komunikacija s vršnjacima, razvoj komunikacijskih vještina i medijske pismenosti. S korištenjem interneta dolaze i rizici i potencijalni problemi kao što je sve učestalije elektroničko zlostavljanje (eng. cyberbullying), lažni profili na društvenim mrežama, zlouporaba podataka i izloženost neprimjerenom sadržaju.

Korištenje interneta i društvenih mreža se pretvara u naviku koja kasnije prelazi u ovisnost. Priključenje na internet postaje prva aktivnost u danu, javlja se anksioznost i razdražljivost zbog nemogućnosti pristupanja internetu, zanemarivanje drugih životnih navika, smanjen interes za društvene aktivnosti, promjene u spavanju; a sve navedeno se odražava na socijalni, psihički i tjelesni aspekt zdravlja.

Velik problem je i elektroničko nasilje. Elektroničko nasilje se može dogoditi uvijek pa se često javlja i strah u vlastitom domu koji je popraćen osjećajem nemoći (čemu pridonosi i anonimnost počinitelja nasilja). Izaziva psihološki i emocionalni stres, a dolazi i do promjena u ponašanju. Virtualno zlostavljanje može imati veliki utjecaj na samopouzdanje i samopoštovanje mladih, a povećava i rizik od oboljenja od mentalnih bolesti. Dolazi do promjena u stilu komunikacije – mladi postaju pasivni ili agresivni. Nerijetko se javljaju i fizički simptomi – glavobolje, bolovi u trbuhu, promjene u jelu i spavanju, a ponekad se mogu javiti psihosomatske promjene (npr. čir na želucu) i suicidalne misli.

Problem je što se cyberbullying ne shvaća ozbiljno i često se umanjuje njegova problematika zbog nedostatka fizičkog ili izravnog verbalnog kontakta pa mladi često prešućuju takve probleme i ostaju bez adekvatne pomoći.

Društvene mreže omogućuju komunikaciju s prijateljima, upoznavanje novih ljudi i dijeljenje različitog sadržaja na koji se može reagirati. To se pretvorilo u oblik društvenog natjecanja – tko će imati više prijatelja/sljedbenika, “lajkova” i komentara. Velik broj fotografija koje se objavljuju su “uljepšane” i iako smo svjesni toga, često se javlja nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Sve navedeno utječe na samopouzdanje te mentalno zdravlje djece i mladih. Prilikom komunikacije na internetu uglavnom se koristi slobodan svakodnevan govor, a zbog toga se može javiti smanjena pismenost.

Internet može i direktno ugroziti sigurnost djece i mladih  –  sve učestalija je zlouporaba podataka, povećana je izloženost pedofilima koji se skrivaju i vrebaju iza lažnih profila. Djeca i mladi su često izloženi neprimjerenom sadržaju koje dovodi do neugodnih emocionalnih reakcija i desenzitizacije, promjena u ponašanju i razmišljanju.

Važno je educirati djecu i roditelje o rizicima na internetu te načinima zaštite. Potrebno je podići svijest o postojanju virtualnog nasilja i ovisnosti o internetu te osigurati programe za pomoć.

Nasilje putem online igrica

Nasilje putem online igrica

Napisala: Katarina Bašić

Dijete od rođenja istražuje svijet i otkriva brojne mogućnosti te to prvenstveno čini kroz igru.  Iako nam se dječja igra čini kao nešto lagano i normalno, djeca na taj način uče nove riječi, uče o suradnji, dijalogu, socijalizaciji te upoznaju svijet i okolinu; to je njihov primarni način učenja informacija o sebi, drugima i okolini.

Danas se igra iz dvorišta preselila na računala i internet te je internet postao glavni način komunikacije među djecom i mladima. Internet pruža brojne mogućnosti za komunikaciju između korisnika, kao što su blogovi, društvene mreže, forumi, chat-sobe i online igrice.  Online igrice su ono što zamjenjuje igru u dvorištima i na igralištima te djeca i adolescenti većinu vremena provode igrajući igrice.  Igranje online igrica je više od samog igranja igre da bi se zabavilo. To je čitava jedna zajednica, posebice u online igricama koje zahtjevaju više igrača (eng. multiplayer). Takva zajednica djeci i adolescentima ne pruža samo zabavu igranja igre, već i okruženje za međuljudsku i emocionalnu interakciju s obzirom da tijekom igranja same igre igrači mogu komunicirati u chat-sobama ili putem slušalica i mikrofona.  U isto vrijeme, povećana interakcija vodi i do povećanog broja konflikata koji mogu biti zbog samih igrica, ali i vezani uz same karakteristike djeteta. Takvi konflikti mogu dovesti do ozbiljnih sukoba i oblika uznemiravanja koji se nazivaju cyberbullyingom.

Zabrinjavajuće je i to što velika većina djece igra igrice koje uključuju napade i nasilje te su neka istraživanja pokazala kako to može imati utjecaja na psihološki i socijalni razvoj djeteta. Izlaganje nasilnim temama može dovesti do instinktivno nasilnog ponašanja u svakodnevnom životu. Ono što istraživanja pokazuju je da su uglavnom dječaci ti koji češće igraju online igrice i češće sudjeluju u nasilnom ponašanju prilikom igranja.  Dječaci češće od djevojčica sudjeluju u nasilnim online igricama te u njima češće pokazuju neprijateljstvo i agresivno ponašanje prema ostalim igračima. Možemo se zapitati koji je razlog tome. Moguće je da su dječaci aktivniji i češće igraju online igrice te stoga češće i sudjeluju u nasilnim ponašanjima. Razlog može biti i taj što je većina online igrica prilagođena interesima dječaka, odnosno igrice uključuju natjecanja i borbe. Treba imati na umu da dječaci i djevojčice čine različite vrste nasilja, dječaci češće čine fizičko nasilje, dok djevojčice češće čine relacijsko nasilje kao što su širenje glasina, isključivanje i ocrnjivanje drugih te se takvo ponašanje lako može događati u online svijetu u chat-sobama. Iako dječaci više igraju online igrice i češće sudjeluju u nasilju prilikom igranja, to ne znači da djevojčice nisu žrtve ili počinitelji takvog nasilja, već se samo može razlikovati način na koji nasilje čine. Dječaci će se vjerojatnije posvađati, izreći uvredljive komentare dok će djevojčice češće izbaciti pojedinu osobu iz grupe, razgovora, ignorirati je i isključivati iz igre. I jedno i drugo su nasilna ponašanja, samo u različitim oblicima.

Osim međuvršnjačkog nasilja, koje se događa među djecom iste ili slične dobi, putem igrica se mogu dogoditi i drugi oblici nasilja. Jedan primjer su i predatori koji mogu sudjelovati u online igricama s ciljem da privuku djecu.  Oni privlače dječju pažnju i naklonost nudeći im ljubaznost, srdačnost, razumijevanje za njihove probleme, pa čak i poklone. Postepeno uvode neprimjerene slikovne seksualne materijale u razgovore te navode djecu na razgovor o takvim temama u svrhu vlastitih nemoralnih potreba. U težim slučajevima, online predatori uspijevaju dijete nagovoriti i na pravi, sastanak ‘oči u oči’, što po dijete može završiti kobno. Takve osobe najčešće o sebi ne daju prave podatke, već lažu o svojoj dobi i predstavljaju se kao vršnjak djeteta kojem su pristupile te tako lakše stvaraju odnos s njim.

Igranje online igara ima svoje pozitivne učinke kao što je bolje procesiranje sekundarnih vizualnih podražaja, bolja koordinacija oko-ruka, veća brzina reakcije, razvoj logičkih i matematičkih sposobnosti te razvijanje socijalnih odnosa. No, ono ima i svoje negativne učinke u pogledu nasilja koje valja imati na umu te učiniti potrebne korake u prevenciji tog nasilja te djecu educirati o svim rizicima.

Elektroničko nasilje nad djecom s intelektualnim i drugim teškoćama

Elektroničko nasilje nad djecom s intelektualnim i drugim teškoćama

Napisala: Fedora Santini

Žrtve elektroničkog nasilja (cyberbullyinga) najčešće su osobe koje se po nekim svojim karakteristikama ističu. Meta tako postaju djeca s intelektualnim i drugim teškoćama.

Prema istraživanju koje su 2019. proveli Iglesias, Gómez Sánchez i Alcedo Rodríguez 37 – 70% mladih bilo je žrtva elektroničkog nasilja. Kada govorimo o mladima s intelektualnim teškoćama, rezultati istraživanja pokazali su kako 59% osoba s takvim poteškoćama ne koristi mobilne uređaje, a oni koji ih imaju koriste ih uglavnom za pozive. Također, čak 80% ne koristi internet, 75% ne koristi chat, a 41% ne koristi društvene mreže. Unatoč tako visokim, obećavajućim postotcima, postoji pretpostavka kako su skupine koje su u društvu često odbacivane, kao što su osobe s intelektualnim teškoćama ili osobe iz spektra autizma, podložnije cyberbullyingu. Te skupine imaju otežane komunikacijske sposobnosti, iz čega proizlaze i manje sposobnosti stvaranja prijateljstva, ograničenih su interesa i ponavljajućih obrazaca ponašanja koji privlače pažnju zlostavljača te zbog toga imaju veće izglede da će pripadati vulnerabilnoj skupini. Osobe iz spektra autizma rizična su skupina zbog smanjenih sposobnosti kritičkog razmišljanja. Isto tako, veći rizik imaju osobe s intelektualnim teškoćama, i to zbog ograničenog intelektualnog funkcioniranja kao i smanjene sposobnosti prilagodbe. Dodatan negativan čimbenik su i smanjene sposobnosti analiziranja socijalnih situacija, kao i posljedica vlastitih postupaka na internetu.

Zanimljiva je i činjenica kako nema značajnih razlika u korištenju uređaja (poput tableta) između osoba s intelektualnim teškoćama, s Aspergerovim sindromom te njihovih vršnjaka bez teškoća. Osobe s AS i IT uglavnom ih koriste za igranje, najmanje za komuniciranje ili učenje. Mladi s IT i AS ipak manje koriste društvene mreže (82%) od kontrolne skupine (96%) te, iako je pretpostavka bila kako su osobe s IT znatno podložnije cyberbullyingu, rezultati ovog istraživanja pokazali su kako nema značajno velike razlike u odnosu na kontrolnu skupinu. Najčešće situacije uključuju rasistički sadržaj, potom seksistički sadržaj, razotkrivanje privatnih podataka, ponižavajuće komentare te pozive nepoznatih osoba. Zanimljivo, čak 59% osoba s teškoćama ne pita roditelje za dopuštenje pri instaliranju neke društvene mreže. Najviše izložene elektroničkom nasilju bile su osobe s intelektualnim teškoćama, a to je uključivalo verbalno nasilje (npr. nepoznata osoba šuti prilikom poziva s nepoznatog broja), vrijeđanja preko poruka na WhatsAppu te zadirkivanje putem društvenih mreža. S druge strane, postoji i određen postotak osoba s IT i AS koji su vršili elektroničko nasilje nad drugima (oko 10%) u verbalnom obliku (npr. vrijeđanje), preko poziva s nepoznatog broja, širenjem tračeva o nekom preko WhatsAppa ili drugih mreža, udruživanjem s drugim ljudima s ciljem ignoriranja neke osobe na društvenim mrežama i sl. Možemo reći kako mladi s intelektualnim teškoćama i Aspergerovim sindromom imaju manje vremena koje mogu provesti na uređajima, a time imaju više teškoća u njihovoj uporabi. Također, očekuje se da će se povećati postotak elektroničkog nasilja nad osobama s teškoćama s obzirom na odsutnost bilo kakve intervencije i sve veću dominaciju digitalnog svijeta.

Kowalski i Toth su 2018. proveli istraživanje koje je pokazalo kako je kod mladih s razvojnim teškoćama između 12 i 19 godina postotak elektroničkog nasilja preko interneta bio 7%, a preko poruka 4%. Ipak, veći je postotak onog tradicionalnog nasilja izvan virtualnog svijeta. Postotak ispitanih mladih koji na internetu provode prosječno 3 do 4 h dnevno iznosi 36%, dok gotovo 40% njih internet koristi prosječno 5 do 6 h dnevno. Taj je postotak kod mladih s teškoćama manji, odnosno postotak onih kod kojih je vrijeme provedeno na internetu između 3 i 4 h iznosi približno 33%, dok je kod 17% njih to između 5 i 6 h dnevno. Međutim, zabrinjavajuće je to što je postotak osoba s teškoćama koji dnevno provedu i do 10 h na internetu 17%, što je znatno više od 6% mladih bez teškoća koji provode isto toliko vremena online. Zabrinjavajući je podatak kako je postotak mladih s razvojnim teškoćama koji na internetu provode 10 ili više sati dnevno za 11% veći od postotka mladih bez teškoća. To je važno jer istraživanja pokazuju da postoji povezanost između vremena provedenog online te zastupljenosti cyberbullyinga.

Kada govorimo o vrsti društvene mreže,  elektroničko nasilje nad osobama s teškoćama najzastupljenije je na Facebooku, online igricama te e-mailu. Što se tiče razdoblja života, učenici s teškoćama bili su najviše zlostavljani u srednjoj školi, a oni bez teškoća u osnovnoj školi. Također, više od trećine ispitanika reklo je kako nisu pružili gotovo nikakav otpor cyberbullyingu. Ono što je dodatan razlog za brigu jest i zaključak kako je grupa s teškoćama sklonija ismijavanju izvršitelja zajedno s drugim osobama, stoga je potrebno provesti trening primjerenijih vještina odgovaranja zlostavljačima, barem kako bi se spriječilo daljnje nasilje.

Važan je i pasivni oblik cyberbullyinga, tzv. cyberstanding. Cyberstander je tako osoba koja je svjedok online nasilja, ali nije direktno uključena. Problem koji se javlja jest činjenica da te osobe u manjoj mjeri govore odraslima o nasilju online negoli nasilju uživo iz razloga što su odrasli manje prisutni na online mrežama. Više je slučajeva gdje mladi s teškoćama stvaraju bliske veze online te daju svoje osobne informacije u tim odnosima nego što to čine oni bez teškoća.  Cyberbullying kod mladih uzrokuje teškoće prilagodbe, odnosno anksioznost i depresiju. Depresiji su tako podložniji adolescenti s intelektualnim i razvojnim teškoćama nego oni bez.

Wright i Wachs (2020.) izvještavaju kako je tek nekoliko osoba naglasilo kako su nekome rekli da su žrtva online nasilja, većinom roditeljima. To je izrazito važno jer roditelji su ti koji mogu pružiti najveću pomoć djeci. Bitno je da mladi u roditeljima vide potporu i da znaju da u tim za njih teškim situacijama nisu sami. Utvrđeno je kako potpora roditelja smanjuje prisutnost depresije uzrokovane elektroničkim nasiljem među mladima s intelektualnim i razvojnim teškoćama. Važno je da roditelji raspravljaju o rizicima korištenja interneta, o strategijama za nošenje sa cyberbullyingom i izbjegavanju situacija koje bi loše utjecale na osobe s teškoćama. Ne intervenirati na vrijeme može dodatno naštetiti adolescentima s teškoćama.

Napisala: Fedora Santini

Izvori:

Iglesias B. O., Gómez Sánchez L.E., Alcedo Rodríguez A. M. (2019) Do young people with Asperger syndrome or intellectual disability use social media and are they cyberbullied or cyberbullies in the same way as their peers? Psicothema, vol. 31, no. 1, str. 30-37. https://doi.org/10.7334/psicothema2018.243

Kowalski, R.M., Toth, A. (2018) Cyberbullying among Youth with and without Disabilities. Journ Child Adol Trauma 117–15. https://doi.org/10.1007/s40653-017-0139-y

Wright, M.F., Wachs, S. (2020) Parental Support, Health, and Cyberbullying among Adolescents with Intellectual and Developmental Disabilities. J Child Fam Stud 29,2390–2401. https://doi.org/10.1007/s10826-020-01739-9

Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Napisala: Anamarija Bešlić

Elektroničko ili virtualno nasilje je pojam s kojim se danas sve češće susrećemo. Napretkom tehnologije i društvenih mreža život je nekima postao lakši dok je drugima uvelike otežan. Tako se nasilje prebacilo na društvene mreže i djeci poremetilo mir i sigurnost koje su imali kod kuće.

Iako u školama postoje brojni preventivni programi vršnjačkog nasilja, malo ih je fokusirano i na elektroničko nasilje. Njihov najveći nedostatak je što je pomoć upravo usmjerena na nasilje „licem u lice“ te se obraća samo žrtvama i počiniteljima, a promatrači i okolina ostaju neprimijećeni kao sudionici nasilja. Stoga je vrlo bitno osposobiti nastavnike i stručne suradnike za identificiranje uloge djeteta u krugu nasilja te za adekvatno reagiranje kako bi mlada osoba mogla zacijeliti i odrasti u stimulativnom socijalnom i emocionalnom okruženju. Kada su škola i svi zaposlenici škole prepoznati kao podržavajući, učenici su skloniji potražiti pomoć i prihvatiti savjet ili razgovor.

Upravo su nastavnici osobe koje su većinu dana s djecom te kao takvi imaju veliku ulogu u rješavanju problema. Ako nastavnik utvrdi da postoji elektroničko nasilje, jedan od prvih koraka bi bio porazgovarati sa žrtvom nasamo ili zajedno sa stručnim suradnikom, ali i s počiniteljem nasilja. Uz dva glavna aktera, potrebno je porazgovarati posebno i s ostalim sudionicima, svjedocima ili promatračima. Sljedeći korak bi bio uključiti i roditelje u razgovore, kako individualne tako i grupne. Oba koraka bi trebala biti obavljena odmah po saznanju o nasilju. Taj početak je vrlo bitan jer se djeci pokazuje da bilo kakvo nasilje ne može ostati na čekanju.

Nadalje, nastavnici bi trebali održati sastanak s ostalim stručnim suradnicima u školi te donijeti bitne odluke u vezi postupka rješavanja elektroničkog nasilja. To uključuje i izricanje pedagoških mjera koje su donesene na temelju Statuta škole. Također, stručni suradnici i nastavnici bi trebali održati zajednički sastanak s počiniteljem i njegovim roditeljima kako bi se utvrdio definirao plan postupanja. Sve navedeno bi se trebalo napraviti u najkraćem mogućem roku kako bi se pokazala nulta tolerancija prema elektroničkom nasilju.

Osim toga, važno je, nakon što se dogodilo elektroničko nasilje, pokrenuti razgovor o toj temi s ostalim učenicima. Tako jedan od načina rješavanja problema može biti i održavanje sata razrednika na temu elektroničkog nasilja. Neke od tema nastavnog sata mogu biti: „Što je cyberbullying?“, gdje bi cilj bio razviti opće razumijevanje o cyberbullyingu, njegovim karakteristikama te kako ga prepoznati; zatim „Posljedice cyberbullyinga“, s ciljem da se djecu poduči o ozbiljnosti cyberbullyinga i njegovim pravnim posljedicama; te „Što raditi u slučaju pojave cyberbullyinga“, gdje bi se učenike upoznalo s načinima kako pomoći ili reagirati u takvoj situaciji. Pritom se nastavnici mogu poslužiti priručnikom Udruge roditelja „Korak po korak“ dostupnim na sljedećoj poveznici.

Djeci je dobro prikazati elektroničko nasilje na njima blizak način, pomoću animiranih filmova, npr. videa Centra „Krugovi“, gdje je prikazana jedna školska situacija s vidljivim padom samopouzdanja, uloga žrtve, napadača i ostalih sudionika, ali i kako se situacija može riješiti pravilnim reagiranjem.

Jedan od zanimljivijih načina na koji se djeci može približiti tema elektroničkog nasilja je i kroz tehnologiju, npr. razne aplikacije kojima je cilj prevencija elektroničkog nasilja.

Vrlo je bitno isticati web-stranice i mjesta za pomoć i ispovijed jer na takav način mladi koji prolaze kroz težak period, a ne mogu se otvoriti obitelji, nastavnicima ili stručnim suradnicima, mogu pronaći mjesto gdje se osjećaju sigurno.

Izvori:

https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1173/datastream/PDF/view

http://www.udrugaroditeljakpk.hr/cap-program-prevencije-zlostavljanja-djece-sp-907134761/79-projekti-udruge/prevencija-cyberbullyinga

Razlika u nasilju među spolovima

Razlika u nasilju među spolovima

Napisala: Anamarija Bešlić

Najčešće se agresija i nasilje, zbog određenih društvenih stereotipa, vežu uz dječake, međutim, prema istraživanjima djevojčice jednako često vrše nasilje, samo na drugačiji način. Djevojčice su sklonije indirektno usmjerenom nasilju te uglavnom zlostavljaju ostale djevojčice. S druge strane, dječaci su skloniji direktnom fizičkom i verbalnom nasilju, ali zlostavljaju i dječake i djevojčice.

Neki od razloga zašto djevojčice zlostavljaju je činjenica da one od rane dobi dobivaju savjete i poruke preko medija i društva kako se trebaju ponašati, kako postati popularne i uspješne, ali i kako se moraju uklopiti u rodne stereotipe o ženstvenosti i što je zapravo potrebno da bi djevojčica bila prava djevojčica. Ukratko, dobre djevojčice ne poznaju gnjev niti iskazivanje vlastitog mišljenja i osjećaja. Iz toga vidimo da se djevojčice nalaze u zbunjujućim situacijama te da tijekom ispunjavanja ideala vrlo lako postaju meta drugih djevojčica ukoliko u tome ne uspiju. S druge strane, dječaci jednostavno pokušavaju zadržati ili ostvariti ugled i dominaciju, ali i ne postati žrtve.

Omjer dječaka i djevojčica u elektroničkom nasilju je sličan, ali postoji razlika u vrsti nasilja, npr. djevojčice, koje češće vrše online nasilje, čine to jer žele sakriti sebe, ali i ne vidjeti lice druge osobe. Što se tiče dječaka, oni su skloniji grubljem online nasilju – sukobima poput grubih razgovora i vrijeđanja, dok kod djevojčica prevladavaju drugačiji oblici, poput iznuđivanja i širenja informacija. Na društvenim mrežama djeca često doživljavaju elektroničko nasilje na temelju tjelesne težine, stvarne ili percipirane seksualne orijentacije te stila odijevanja. Pritom su djevojčice dominantno izložene uvredljivim komentarima na internetu na račun prekomjerne tjelesne težine i tjelesne građe, odjeće ili šminke, a dječaci zbog naglašenih feminiziranih karakteristika, stila odijevanja i fizičkog izgleda, pri čemu se često spominje homoseksualna orijentacija ili manja mišićna masa.

Na društvenim mrežama djevojčice se češće služe indirektnijim metodama poput isključivanja drugih, namjernog nepozivanja na rođendanske zabave, izmišljanja priča, namjernog izabiranja mete tj. druge djevojčice, kažnjavanja šutnjom, preokretanja očima, glasnog uzdisanja, širenja glasina te prijetnji izjavama poput „više ti neću biti prijateljica ako to ne učiniš“.

Spomenuti načini nasilja najčešće se događaju u intimnijim društvima jer tako djeca znaju stvarne slabosti druge djece koje potom iskorištavaju za uništavanje tuđeg samopouzdanja. To je jedan od najčešćih i jako teških načina zlostavljanja jer djevojčice-prijateljice ciljaju na stvari koje najviše bole te imaju razarajuće posljedice jer žrtve mogu imati traume cijeli život.

Izvori:

Anela Nikčević-Milković (2016). Učestalost i oblici elektroničkog zlostavljanja učenika viših razreda osnovnoškolske dobi u tri različite školske sredine. Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije u Gospiću.

Nives Strabić, Ana Tokić Milaković (2016). Elektroničko nasilje među djecom i njegova usporedba s klasičnim oblicima vršnjačkog nasilja. Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada.

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Napisala: Sara Kljajić

Educiranje o internetskom nasilju je fundament prevencije internetskog nasilja. Svjesnost o postojanju internetskog nasilja jest prisutna, ali ono što nije prisutno je znanje mladih o količini trajnih psiholoških posljedica kakve posjeduju mete internetskog nasilja. 

Negativan aspekt interneta svakako je zlostavljanje elektroničkim putem, a rezultira psihološkim destruktivizmom osobe na kojoj se nasilje vrši. Elektroničko nasilje može posjedovati osjetljive učinke na psihosocijalnu opstojnost adolescenata. Sposobno je kreirati nesigurnost, uznemirenost, frustracije, stres, ali i psihosomatske poremećaje kod nasilnika i žrtve.

Mladi zbog izloženosti internetskom nasilju izbjegavaju društvene aktivnosti i obveze. Naime, internetsko nasilje u jako malom broju slučajeva završava unutar istog dana tako da su mete internetskog nasilja uglavnom izložene zlostavljanju i uvredama kroz duži period. Posljedično navedenom, internetsko nasilje kreira socijalnu anksioznost i manjak koncentriranosti za učenje koje dovodi do nižih ocjena u školi. Također, internetsko nasilje kreira osjećaj bezvrijednosti i nezadovoljavajućeg viđenja samog sebe. Žrtve nasilja vjeruju kako nisu u stanju kontrolirati ili utjecati na situaciju unutar koje se nalaze. Vjerovanjem u vlastitu bespomoćnost onemogućeni su zaštititi se od maltretiranja. Izloženost neprestanim negativnim komentarima postepeno kreće mijenjati percepciju žrtve koja počinje vjerovati u izrečene uvrede. Prihvaćanjem mišljenja zlostavljača žrtva može izgubiti samopoštovanje. Takvo ponašanje žrtve, u velikom broju slučajeva, dovodi do depresije. Najekstremnija posljedica internetskog nasilja za žrtve jesu suicidalne misli i počinjenje suicida zbog vjerovanja u vlastitu bezvrijednost i nemogućnost izlaska iz situacije unutar koje se nalaze.

Veliki broj internetskih zlostavljača nije svjestan što uzrokuje svojim djelovanjem, jednim dijelom zbog toga što internet zlostavljač žrtvu ne vrijeđa izravno, već to čini preko posrednika (interneta), ali to ipak ne umanjuje veličinu kreirane uvrede u očima žrtve, samo u očima zlostavljača. Stoga problem leži i u kolektivnoj nesvjesnosti prostora. Sve što se događa na internetu, ne ostaje samo na internetu, već ima svoje posljedice i opasnost u stvarnom svijetu.

Izvor:
Bilić, Vesna. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. In International Conference InfoKomTeh.

Ljepota u očima napadača

Ljepota u očima napadača

Napisala: Petra Dominis Žura

Ljudskom biću od pamtivijeka je u prirodi da izgleda dobro, lijepo i zdravo. Ova je tendencija potvrđena davno u mnogim antropološkim i etnološkim istraživanjima. Navedene znanosti,  između ostalog, proučavaju čovjeka, kulturu koja ga okružuje te njen utjecaj na ponašanja, stavove i percepcije svakoga od nas. Ključno pitanje koje se nameće čovjeku današnjice u kontekstu percepcije fizičkog izgleda jest sljedeće: što se smatra lijepim, dobrim i zdravim, a što ne? Kada govorimo o fizičkom izgledu, kroz povijest zapadne civilizacije nameće se jedna te ista slika idealnog tjelesnog izgleda s manjim odstupanjima kroz određena povijesna razdoblja. Žene su percipirane kao ljepši i slabiji spol te više vremena posvećuju njegovanju svoga tijela dok su muškarci jači, robusniji te manje mare za vanjski izgled. Desetljećima se kroz medije provlače ideali ljepote koji uvelike imaju utjecaja na našu sliku o sebi, mentalno zdravlje i stavove. Modeli mršavog tijela, uglađene i sjajne kože i kose, bijelih zubi, punih usana, bujnih grudi, nerealistično proporcionalnih oblina bombardiraju medijski prostor. Pojavom i sve većim  korištenjem modernih tehnologija kao što su društvene mreže ova patologija postaje još izraženija i raširenija pogotovo među mlađom populacijom koja kao spužva upija ono čemu je svakodnevno izložena.

Neke digitalne platforme toliko su zagrizle u iskrivljeno poimanje ljudskog tijela da se na njihovim stranicama gotovo isključivo nalaze fotografije ljudi idealne tjelesne građe. Tako je na primjer Pinterest dobio nadimak „Thinterest“, a Instagramovi korisnici sve više upotrebljavaju hashtagove kao što su „thininspo“, „thinspo“, „fitspo“ i slično. Ipak, svjesno ili nesvjesno, prihvaćamo iskrojenu idealnu sliku te želimo biti kao oni. Čovjek, u nadi da pripada, da se ukalupljuje i ne bude odbačen, jednom riječju da bude voljen i prihvaćen, prihvaća kao konstantu ovu nerealnu sliku ljudskog tijela.  Često je i sam svjestan da su slike koje se nameću u internetskom prostoru vrlo vjerojatno digitalno obrađene te da ti ‘savršeni ljudi’ u stvarnosti izgledaju drugačije.  Vratimo se na antropologe i etnologe s početka ove priče. Njihova je znanost ustanovila da postoji toliko ideala fizičkog izgleda  koliko i kultura na svijetu. Ono što je smatrano lijepim i poželjnim u jednoj kulturi, u drugoj pak može biti smatrano odbojnim. Tako je mršavo tijelo kod mnogim zapadnih naroda i kultura smatrano privlačnim dok je na primjer na Fidžiju i u Južnoj Africi ono simbol bolesti. Kao da smo zaboravili da je ljepota u očima promatrača, da se o ukusima ne raspravlja te da je različito i drugačije bogatstvo našeg svijeta.

Nažalost, u čovjeku nije samo ukorijenjena želja da izgleda najbolje što može prema određenim standardima već i nagon da sve one koji odstupaju od tih istih nametnutih normi i standarda odbacuje kao nepoželjne i manje vrijedne. Internet i društvene mreže, cijeli cyber prostor, bojište je za ovu vrstu rata.

Prvu bitku vodimo duboko u sebi. U nadi da se u virtualnom svijetu pokažemo u najboljem mogućem svjetlu te da ne budemo kritizirani borimo se s pitanjem – „to post or not to post“. Jesmo li zadovoljni fotografijom koju ćemo objaviti ovisi o tome hoćemo li je lansirati u internetski prostor koji koristimo. Pri tom pazimo kako izgledamo i što želimo fotografijom poručiti. Rijetko objavljujemo slike na kojima spavamo razjapljenih usta ili izgledamo “kao da nas je voda izbacila” (niti bismo trebali, ukoliko to ne želimo), ali da posvećujemo preveliku pažnju fizičkom izgledu te da smo nezadovoljni ukoliko ne izgledamo lijepo prema nekim idealima, nepobitna je činjenica. Kada ne udovoljavamo idealima u mnogima od nas se javlja nezadovoljstvo i tuga. Dokazala su to i mnoga istraživanja koja proučavaju ljudsko ponašanje na društvenim mrežama. Bezazleni ‘selfie’ puno je više od puke fotografije samog sebe. Ono kako mi doživljavamo svoj izgled  ključan je element samopouzdanja i poimanja sebe. Osobe koje su same zadovoljne svojim izgledom ili njihov izgled drugi smatraju zadovoljavajućim lakše će razviti samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Drugu bitku vode napadači i žrtve. Fizički je izgled stavljen na vagu te se mjeri u kategorijama previše i premalo. Premršavo, predebelo, prenašminkano, prenakićeno, preružno, prelijepo, presavršeno, prekrasno, premale grudi, prevelik nos, prenabildano, nedovoljno fit, neprirodno… Ovo su samo neki od pridjeva kojima napadači u svojim zlobnim komentarima karakteriziraju tuđi izgled.

Namjerno vrijeđanje tuđeg fizičkog izgleda putem elektroničkih obrazaca novi je podoblik cyberbullyinga i zove se ‘body shaming’ (posramljivanje tijela). Ukoliko napadač žrtvin fizički izgled ne smatra privlačnim posegnut će za najgorim mogućim uvredama i alatima kako bi degradirao žrtvu. Napadač svoje komentare i postupke smatra tek pukom zabavom dok je za žrtvu ono najgora noćna mora te može dovesti do kobnih posljedica kao što je narušeno mentalno zdravlje, a u najgorim slučajevima žrtva može nauditi samoj sebi ne nalazeći drugi izlaz.

Činjenica da koristimo internetski prostor za objave osobnih slika i sadržaja ne daje nikome za pravo da procjenjuje i namjerno vrijeđa druge. Također, napadača štiti ekran mobitela ili računala; šetajući ulicom sigurno vidi mnoge osobe čiji izgled želi ismijati, no zasigurno nikome to neće reći direktno u lice. Stoga,  internetski prostor izuzetno je plodno tlo za ‘body shaming’. 

Ljepota kao individualni, prolazni i apstraktni pojam zaista ne bi trebala biti tema nikakvih razglabanja, naklapanja i komentiranja, pogotovo ne oružje kojim većina istiskuje manjinu. Jedino kada zaista shvatimo da je ljepota u očima promatrača učiniti ćemo internetski prostor slobodnim mjesto koje uključuje, ne škodi i ne vrijeđa te služi svima.

Izvori:

Anderson-Fye EP. Anthropological Perspectives on Physical Appearance and Body Image. In: Thomas F. Cash, editor. Encyclopedia of Body Image and Human Appearance, Vol 1. San Diego: Academic Press; 2012. p. 15–22.

Lewallen, Jennifer, and Elizabeth Behm-Morawitz. “Pinterest or Thinterest?: Social Comparison and Body Image on Social Media.” Social Media + Society, Jan. 2016, doi:10.1177/2056305116640559.

Seyfi, Murat. (2016). THE RELATIONSHIP BETWEEN APPEARANCE CONCERNS AND SELFIE SHARING ON SOCIAL MEDIA. İstanbul Üniversitesi İletişim Fakültesi Dergisi | Istanbul University Faculty of Communication Journal. 143-143. 10.17064/iuifd.289386.

Tan, Kim Hua. (2019). Stop Cyberbullying.

Elektroničko nasilje u vezama mladih

Elektroničko nasilje u vezama mladih

Napisala: Magdalena Antičević

U današnjem svijetu internet nije samo sredstvo koje nam omogućuje istraživanje, slušanje glazbe i gledanje filmova, već i važno sredstvo komunikacije i socijalizacije, posebno među mlađim naraštajima – adolescentima koji se povezuju sa svojim vršnjacima putem brojnih društvenih mreža i mobilnih aplikacija. Činjenica je da virtualan način komunikacije olakšava razmjenu informacija, slanje sadržaja i druženje, ali je u isto vrijeme sredstvo putem kojeg je moguće anonimno maltretirati druge osobe što se naziva elektroničkim nasiljem. Podvrsta elektroničkog nasilja je elektroničko nasilje u vezama mladih. Elektroničko nasilje među mladima teže je otkriti nego tradicionalno nasilje (licem u lice), a najčešće je u romantičnim vezama adolescenata. Postavlja se pitanje na koji način nasilnici koriste internet i mobilne aplikacije da bi nanijeli štetu svojoj žrtvi – partneru, a da žrtva nije svjesna svoje pozicije.

Jedna od taktika je stvaranje lažnog identiteta (profila) na nekoj društvenoj mreži  kako bi se nekoga namamilo u lažan romantični odnos. Adolescenti koriste ovu taktiku kako bi naveli određenu osobu da lažnoj osobi prizna osjećaje ljubavi. Kasnije te poruke javno izlažu na društvenoj mreži kako bi odabranu osobu mogli poniziti.

 Takozvano prženje je taktika koja uključuje grupu adolescenata koja dijeli informacije o određenoj osobi (bivšem partneru). Primjerice, kad djevojka prekine vezu s momkom, pridruži se njegovim bivšim djevojkama te razgovaraju o njegovim tajnama s ciljem da ga „ispeku“ odnosno javno osramote.

Dijeljenje tuđih fotografija (istraživanja ukazuju da se najčešće dijele fotografije mladih djevojaka) se događa kad nasilnik dijeli nečije eksplicitne fotografije bez znanja osobe koja je na fotografiji. Događa se i da nasilnik fotografira djevojku bez njenog znanja, a kasnije dijeli njezine fotografije s drugima uz zlobne komentare. Ta je taktika nerijetka među bivšim partnerima.

Provjeravanje poruka na društvenim mrežama često je među mladim parovima zbog nedovoljno povjerenja u vezi. Povezano s tim je i kontroliranje tko partneru/ici reagira na fotografije te s kim je partner/ica prijatelj na društvenim mrežama. Osim toga, zahtijevanje od partnera/ice da s njim/njom podijeli lozinku radi lakše kontrole patrnerovog/ičinog ponašanja na društvenim mrežama također je znak nepovjerenja kao i ljubomore.

Uvidom u prethodno navedene načine kojim partneri najčešće vrše elektroničko nasilje možemo zaključiti da je ono raznovrsno te da zadire u sve sfere života pojedinca te samim time može utjecati na mentalno zdravlje pojedinca.

Otvorena komunikacija i elektroničko nasilje

Otvorena komunikacija i elektroničko nasilje

Napisala: Katarina Bašić

Kada razmišljamo o svim opasnostima koje interent predstavlja, posebice za djecu i mlade, moramo razmisliti o tome i na koji način zaštititi djecu od tih opasnosti. Oni prvi koji su obvezni zaštititi djecu od bilo kakvog rizičnog i nasilnog ponašanja su roditelji i obitelj. Ponašanja koja dijete vidi i nauči u svojoj obitelji mogu na samo dijete djelovati na pozitivan ili negativan način te oblikovati djetetovu cjelokupnu osobnost. Stoga je zaštitni čimbenik za rizično ponašanje djeteta, pa i za nasilje putem interenta, otvorena komunikacija između roditelja i djeteta.

Što uopće znači pozitivna komunikacija? Pozitivna obiteljska komunikacija uključuje slanje nedvosmislenih poruka što znači jasno izražavanje želja i potreba, slušanje članova obitelji i razumijevanje s empatijom, reflektiranje tijekom slušanja i davanje pozitivnih komentara. Ovakva komunikacija pomaže u olakšavanju stresnih situacija i doprinosi stvaranju pozitivnijeg okruženja u obitelji te to znači da su članovi obitelji međusobno spremniji govoriti o svojim problemima. Način na koji roditelji komuniciraju s djecom te sadržaji o kojima s njima pričaju mogu imati pozitivan ili negativan utjecaj na rizična ponašanja djeteta. Razgovor roditelja i djece o medijskim sadržajima na koje djeca nailaze, analiza tih sadržaja te poticanje djece da koriste sadržaje primjerene svojoj dobi je način na koji roditelji mogu prevenirati nasilje na društvenim mrežama. Ako roditelji razgovaraju s djetetom te mu tumače negativne posljedice njegovog ponašanja te ako dijete tada aktivno sudjeluje u razgovoru, iznosi svoje mišljenje i propituje roditelje, takva komunikacija može biti zaštitni čimbenik za razvoj nasilnog ponašanja. S druge strane, ako roditelji ne komuniciraju s djecom o rizičnim ponašanjima, poput nasilnog ponašanja na interentu, već takvo ponašanje kažnjavaju na neprikladne načine, bez objašnjenja djetetu što je točno loše napravilo te kako bolje postupati u takvim situacijama, takva komunikacija može biti rizičan čimbenik za razvoj nasilnog ponašanja.

Sve u svemu, možemo zaključiti kako otvorena i pozitivna komunikacija u obitelji ima brojne benefite te definitivno pridonosi tome djeca i mladi rjeđe sudjeluju u nasilju na internetu.

Kako ružni komentari na društvenim mrežama utječu na nas?

Kako ružni komentari na društvenim mrežama utječu na nas?

Napisala: Anamarija Šesnić

Jeste li nedavno pročitali neki ružan komentar ostavljen na Facebooku, Instagramu ili Twitteru, upućen vama, vašem prijatelju ili nekoj poznatoj osobi? Vjerojatno jeste. A kako to utječe na nas, koliko nas mogu povrijediti i kakve posljedice mogu imati negativni online komentari?

Živimo u svijetu u kojem je komunikacija putem društvenih mreža postala dio svakodnevnice. Osim povezivanja i stvaranja online prijateljstava, osjećaja pripadnosti i socijalne podrške, konstruktivnih kritika, pohvala na račun poslovnih uspjeha i izgleda, postoji i negativna strana virtualnogsvijeta, u kojem se često mogu zamijetiti pogrdni komentari te govor mržnje. Iako se većina slaže da je za takve komentare najbolji „lijek“ ignoriranje te da ih kao takve ne trebamo uvažavati, istraživanja ipak pokazuju kako neumjesni komentari ostavljaju traga.

Među svim nabrojenim pozitivnim aspektima koje nam društvene mreže pružaju, one također mogu predstavljati alat i teren za elektroničko zlostavljanje. Elektroničko nasilje ili cyberbullying je sve prisutnije, što ne iznenađuje, uzevši u obzir da su društvene mreže dio života današnje mladeži pa se posljedično nasilje među djecom i mladima prilagodilo tehnologiji. Istraživanja pokazuju da je jedan od najčešćih oblika elektroničkog nasilja postavljanje uvredljivih ili pogrdnih komentara na društvenim mrežama. Iako se čini da nam tuđi komentar ne može uvelike naštetiti, valja naglasiti kako je ovakav tip nasilja jednako opasan i s bolnim posljedicama poput drugih vrsta zlostavljanja. Štoviše, nasilnik koji ostavlja ružne komentare često je zaštićen pod lažnim imenom i zlostavlja iz sigurnosti svojeg doma, što žrtvu čini ranjivijom i bespomoćnijom.

Nasilje putem interneta vrlo negativno utječe na žrtvu, posebice na djecu i mlade, a posljedice su najčešće internalizirane poteškoće, poput depresivnosti, usamljenosti te niskog samopoštovanja. Čitanje pogrdnih komentara o sebi može dovesti do negativnog viđenja samoga sebe jer kada smo stalno izloženi negativnim komentarima nerijetko se dešava da počnemo vjerovati u ono što nasilnik objavljuje na društvenim mrežama. Zašto je to tako? Samopoštovanje je subjektivna procjena sebe i na temelju te procjene određujemo vlastitu vrijednost. Kako smo društvena bića u stalnoj interakciji s drugima, važno nam je kako izgledamo u očima drugih pa je jedan od aspekata na temelju kojeg se procjenjujemo i to koliko mislimo da smo vrijedni drugima. Tako čitajući razne pogrdne komentare upućene sebi, percipiramo da drugima nismo lijepi, pametni ili uspješni, što pak nažalost narušava našu sliku o sebi. Upravo zbog toga potrebno je osvijestiti da su ružni komentari najčešće upućeni od ljudi koji imaju za cilj kritizirati i vrijeđati u većini slučajeva neopravdano i da iste ne shvaćamo osobno. Savjet je graditi samopoštovanje na relevantnim mišljenjima i konstruktivnim kritikama, što zasigurno nisu pogrdni komentari na društvenim mrežama.

Izvori:

Bilić, V. (2014). „Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization“, u: M. Orel (ur.) The new vision of future technologies, Ljubljana: Eduvision, str. 71– 84.
Galina, A. (2017). Upotreba društvenih mreža i razina samopoštovanja adolescenata (Doctoral dissertation, University of Rijeka. Faculty of Humanities and Social Sciences. Department of Pedagogy).
Hill, C. L. (2014). An investigation of the connections between use of Facebook and the self-esteem/well-being of students with disabilities in the University Of Iowa Reach Program. Iowa: The University of Iowa.