Napisala: Petra Dominis Žura

Ljudskom biću od pamtivijeka je u prirodi da izgleda dobro, lijepo i zdravo. Ova je tendencija potvrđena davno u mnogim antropološkim i etnološkim istraživanjima. Navedene znanosti,  između ostalog, proučavaju čovjeka, kulturu koja ga okružuje te njen utjecaj na ponašanja, stavove i percepcije svakoga od nas. Ključno pitanje koje se nameće čovjeku današnjice u kontekstu percepcije fizičkog izgleda jest sljedeće: što se smatra lijepim, dobrim i zdravim, a što ne? Kada govorimo o fizičkom izgledu, kroz povijest zapadne civilizacije nameće se jedna te ista slika idealnog tjelesnog izgleda s manjim odstupanjima kroz određena povijesna razdoblja. Žene su percipirane kao ljepši i slabiji spol te više vremena posvećuju njegovanju svoga tijela dok su muškarci jači, robusniji te manje mare za vanjski izgled. Desetljećima se kroz medije provlače ideali ljepote koji uvelike imaju utjecaja na našu sliku o sebi, mentalno zdravlje i stavove. Modeli mršavog tijela, uglađene i sjajne kože i kose, bijelih zubi, punih usana, bujnih grudi, nerealistično proporcionalnih oblina bombardiraju medijski prostor. Pojavom i sve većim  korištenjem modernih tehnologija kao što su društvene mreže ova patologija postaje još izraženija i raširenija pogotovo među mlađom populacijom koja kao spužva upija ono čemu je svakodnevno izložena.

Neke digitalne platforme toliko su zagrizle u iskrivljeno poimanje ljudskog tijela da se na njihovim stranicama gotovo isključivo nalaze fotografije ljudi idealne tjelesne građe. Tako je na primjer Pinterest dobio nadimak „Thinterest“, a Instagramovi korisnici sve više upotrebljavaju hashtagove kao što su „thininspo“, „thinspo“, „fitspo“ i slično. Ipak, svjesno ili nesvjesno, prihvaćamo iskrojenu idealnu sliku te želimo biti kao oni. Čovjek, u nadi da pripada, da se ukalupljuje i ne bude odbačen, jednom riječju da bude voljen i prihvaćen, prihvaća kao konstantu ovu nerealnu sliku ljudskog tijela.  Često je i sam svjestan da su slike koje se nameću u internetskom prostoru vrlo vjerojatno digitalno obrađene te da ti ‘savršeni ljudi’ u stvarnosti izgledaju drugačije.  Vratimo se na antropologe i etnologe s početka ove priče. Njihova je znanost ustanovila da postoji toliko ideala fizičkog izgleda  koliko i kultura na svijetu. Ono što je smatrano lijepim i poželjnim u jednoj kulturi, u drugoj pak može biti smatrano odbojnim. Tako je mršavo tijelo kod mnogim zapadnih naroda i kultura smatrano privlačnim dok je na primjer na Fidžiju i u Južnoj Africi ono simbol bolesti. Kao da smo zaboravili da je ljepota u očima promatrača, da se o ukusima ne raspravlja te da je različito i drugačije bogatstvo našeg svijeta.

Nažalost, u čovjeku nije samo ukorijenjena želja da izgleda najbolje što može prema određenim standardima već i nagon da sve one koji odstupaju od tih istih nametnutih normi i standarda odbacuje kao nepoželjne i manje vrijedne. Internet i društvene mreže, cijeli cyber prostor, bojište je za ovu vrstu rata.

Prvu bitku vodimo duboko u sebi. U nadi da se u virtualnom svijetu pokažemo u najboljem mogućem svjetlu te da ne budemo kritizirani borimo se s pitanjem – „to post or not to post“. Jesmo li zadovoljni fotografijom koju ćemo objaviti ovisi o tome hoćemo li je lansirati u internetski prostor koji koristimo. Pri tom pazimo kako izgledamo i što želimo fotografijom poručiti. Rijetko objavljujemo slike na kojima spavamo razjapljenih usta ili izgledamo “kao da nas je voda izbacila” (niti bismo trebali, ukoliko to ne želimo), ali da posvećujemo preveliku pažnju fizičkom izgledu te da smo nezadovoljni ukoliko ne izgledamo lijepo prema nekim idealima, nepobitna je činjenica. Kada ne udovoljavamo idealima u mnogima od nas se javlja nezadovoljstvo i tuga. Dokazala su to i mnoga istraživanja koja proučavaju ljudsko ponašanje na društvenim mrežama. Bezazleni ‘selfie’ puno je više od puke fotografije samog sebe. Ono kako mi doživljavamo svoj izgled  ključan je element samopouzdanja i poimanja sebe. Osobe koje su same zadovoljne svojim izgledom ili njihov izgled drugi smatraju zadovoljavajućim lakše će razviti samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Drugu bitku vode napadači i žrtve. Fizički je izgled stavljen na vagu te se mjeri u kategorijama previše i premalo. Premršavo, predebelo, prenašminkano, prenakićeno, preružno, prelijepo, presavršeno, prekrasno, premale grudi, prevelik nos, prenabildano, nedovoljno fit, neprirodno… Ovo su samo neki od pridjeva kojima napadači u svojim zlobnim komentarima karakteriziraju tuđi izgled.

Namjerno vrijeđanje tuđeg fizičkog izgleda putem elektroničkih obrazaca novi je podoblik cyberbullyinga i zove se ‘body shaming’ (posramljivanje tijela). Ukoliko napadač žrtvin fizički izgled ne smatra privlačnim posegnut će za najgorim mogućim uvredama i alatima kako bi degradirao žrtvu. Napadač svoje komentare i postupke smatra tek pukom zabavom dok je za žrtvu ono najgora noćna mora te može dovesti do kobnih posljedica kao što je narušeno mentalno zdravlje, a u najgorim slučajevima žrtva može nauditi samoj sebi ne nalazeći drugi izlaz.

Činjenica da koristimo internetski prostor za objave osobnih slika i sadržaja ne daje nikome za pravo da procjenjuje i namjerno vrijeđa druge. Također, napadača štiti ekran mobitela ili računala; šetajući ulicom sigurno vidi mnoge osobe čiji izgled želi ismijati, no zasigurno nikome to neće reći direktno u lice. Stoga,  internetski prostor izuzetno je plodno tlo za ‘body shaming’. 

Ljepota kao individualni, prolazni i apstraktni pojam zaista ne bi trebala biti tema nikakvih razglabanja, naklapanja i komentiranja, pogotovo ne oružje kojim većina istiskuje manjinu. Jedino kada zaista shvatimo da je ljepota u očima promatrača učiniti ćemo internetski prostor slobodnim mjesto koje uključuje, ne škodi i ne vrijeđa te služi svima.

Izvori:

Anderson-Fye EP. Anthropological Perspectives on Physical Appearance and Body Image. In: Thomas F. Cash, editor. Encyclopedia of Body Image and Human Appearance, Vol 1. San Diego: Academic Press; 2012. p. 15–22.

Lewallen, Jennifer, and Elizabeth Behm-Morawitz. “Pinterest or Thinterest?: Social Comparison and Body Image on Social Media.” Social Media + Society, Jan. 2016, doi:10.1177/2056305116640559.

Seyfi, Murat. (2016). THE RELATIONSHIP BETWEEN APPEARANCE CONCERNS AND SELFIE SHARING ON SOCIAL MEDIA. İstanbul Üniversitesi İletişim Fakültesi Dergisi | Istanbul University Faculty of Communication Journal. 143-143. 10.17064/iuifd.289386.

Tan, Kim Hua. (2019). Stop Cyberbullying.

Napisala: Nada Luetić

Elektroničko nasilje proizvodi razne negativne posljedice za žrtve, ali i za ostale sudionike, bez obzira radi li se o počiniteljima ili svjedocima. S obzirom da su svi navedeni pod većim rizikom od razvijanja neprilagođenog psihosocijalnog doživljavanja i ponašanja ili određenih psihopatoloških smetnji i poremećaja, nužno je prepoznati i definirati sve one čimbenike čije je djelovanje okarakterizirano kao zaštitno ili pak rizično za sudjelovanje u online nasilničkim ponašanjima, da bi se mogle izraditi i implementirati što efikasnije mjere i programi u svrhu preveniranja i interveniranja u slučajevima nasilja, te razvijati programi pomoći i zaštite za sve sudionike elektroničkog nasilja. Pod zaštitne čimbenike ubrajaju se svi oni faktori koji su povezani sa sprječavanjem ili smanjenjem vjerojatnosti za pojavu elektroničkog nasilja, dok se pod rizične čimbenike ubrajaju svi oni faktori koji povećaju vjerojatnost za pojavu ili širenje takvih oblika nasilja. Također, čimbenici zaštite i rizika mogu se promatrati s aspekta različitih domena iz kojih proizlaze: individualnih, obiteljskih, školskih i vršnjačkih, te domene šire zajednice.

Zaštitni čimbenici

Individualne osobine
Zaštitni čimbenici uključuju sve one osobine pojedinca, bilo naslijeđene ili stečene, koje doprinose smanjenju rizika od uključivanja ili razvijanja posljedica sudjelovanja u elektroničkom nasilju. Izvor su osobnih snaga i kompetencija pojedinca koje određuju način suočavanja i nošenja s različitim nepoželjnim i neprimjerenim ponašanjima. Pokazalo se kako su naprednije intelektualne sposobnosti, viši školski uspjeh te visoko samopoštovanje negativni prediktori uključenosti u različita antisocijalna ponašanja. Također, visoka razina samokontrole u vidu sposobnosti kratkoročnog ili dugoročnog suzdržavanja od činjenja nepoželjnog ponašanja, kao i sposobnost kontrole negativnih reakcija i emocija poput ljutnje, straha i tuge, doprinose manjoj vjerojatnosti od uključivanja u činjenje elektroničkog nasilja. Osobe koje su usvojile adaptivne strategije rješavanja problema i socijalnih konflikata, vjerojatnije će na nasilje odgovoriti primjerenim i neagresivnim reakcijama. Također, posebno se ističu odrednice ponašanja koje su usmjerene na dobrobit drugih, kao što su empatija i moralne vrijednosti. Sposobnost prepoznavanja i dijeljenja tuđih emocija pridonosi većoj osviještenosti i osjetljivosti na patnju drugog, dok osobna odgovornost, moralni osjećaji te moralna prosudba smanjuju vjerojatnost od nanošenja štete drugim pojedincima.

Individualni zaštitni čimbenici:

• više intelektualne sposobnosti
• visoko samopoštovanje i samopouzdanje
• visok školski uspjeh
• razvijena emocionalna regulacija
• uspješna samokontrola
• konstruktivne strategije rješavanja problema
• viša razina empatije
• više razine moralnih odrednica ponašanja.

Obiteljski čimbenici
Važnom odrednicom se pokazao odnos djece s roditeljima te kompetencije samih roditelja u odgoju i poučavanju mladih. Naime, toplo obiteljsko okruženje s niskim razinama konflikata, te pozitivna i otvorena komunikacija djece s roditeljima doprinose manjoj vjerojatnosti da će pojedinac biti uključen u nasilna djelovanja. Roditelji koji iskazuju adekvatnu skrb i brigu za dijete, pokazuju visoku emocionalnost, ali i bihevioralnu kontrolu u vidu postavljanja jasnih granica i pravila djetetu djeluju kao značajni zaštitni faktori. Pritom je bitna odrednica roditeljskog znanja i vještina u pogledu digitalnih tehnologija: roditelji koji pokazuju više razine informiranosti i upućenosti, lakše mogu educirati i nadzirati dijete u korištenju elektroničkih medija.

Obiteljski zaštitni čimbenici:

• pozitivan odnos s roditeljima
• topla i otvorena komunikacija djeteta i roditelja
• odnos povjerenja i podrške
• autoritativan roditeljski stil
• visoka razina roditeljskog znanja i informiranosti
• adekvatan nadzor i kontrola djeteta.

Čimbenici vezani uz školu i vršnjake
Uključuju sve one mjere koje stručnjaci u odgojno-obrazovnim ustanovama provode s ciljem sprječavanja pojave nasilja, ali i pružanja podrške djeci uključenoj u elektroničko nasilje. Provođenje preventivnih programa, ali i pružanje psihosocijalne podrške žrtvama i počiniteljima nasilja od visoke je važnosti za suzbijanje pojave  i ublažavanje posljedica nasilja među djecom. Također, djeca koja imaju pozitivne stavove prema školi i vršnjacima, razvijaju otvorene i podržavajuće odnose sa stručnim djelatnicima te se uče toleranciji, međusobnom uvažavanju i konstruktivnim strategijama rješavanja konflikata, imaju nižu vjerojatnost za sudjelovanje u nasilničkim ponašanjima.

Školski i vršnjački zaštitni čimbenici:

• pozitivan stav prema školi
• otvorena i dvosmjerna komunikacija između nastavnika i djeteta
• podrška od strane nastavnika i školskog osoblja
• educiranost nastavnika u pogledu digitalnih tehnologija
• negativni stavovi o nasilju
• poticanje prijavljivanja nasilja stručnim osobama
• postavljanje i provođenje jasnih pravila za sprječavanje nasilja
• izrada i provedba programa prevencije nasilja i intervencije kod pojave nasilja
• pozitivni odnosi s vršnjacima
• treniranje socijalnih vještina i konstruktivnog rješavanja sukoba među vršnjacima.

Obilježja šire zajednice
Obuhvaćaju one elemente i aktivnosti koje se provode ne samo na razini pojedinih ustanova ili institucija već zahvaćaju razinu šire lokalne zajednice ili pak djeluju na nacionalnoj razini u svrhu suzbijanja elektroničkog nasilja. Takvi zaštitni čimbenici djeluju kroz poticanje edukacije i informiranja šire javnosti o problematici elektroničkog nasilja, poticanje suradnje nadležnih službi, izradu lokalnih i nacionalnih planova i programa za suzbijanje nasilja te osiguravaju program zaštite i pomoći sudionicima elektroničkog nasilja. 

Zaštitni čimbenici šire zajednice:

• visoka razina svijesti javnosti o problematici elektroničkog nasilja
• educiranost javnosti o aspektima sigurnog korištenja interneta
• postojanje zakonske regulative i pravnog okvira za suzbijanje elektroničkog nasilja
• izrada i implementacija programa prevencije i intervencije na lokalnoj i nacionalnoj razini
• poticanje interdisciplinarnosti i suradnje nadležnih službi i institucija
• poticanje stručnih istraživanja u području elektroničkog nasilja.

Rizični čimbenici

Individualne osobine
Za razliku od zaštitnih čimbenika koji predstavljaju svojevrsne zaštitne ili adaptivne mehanizme, rizični se čimbenici odnose na određene disfunkcije ili neprilagođene načine doživljavanja i ponašanja pojedinaca. Tako se pokazalo kako su niže samopoštovanje pojedinaca, lošije kognitivne sposobnosti i niži školski uspjeh prediktivni za doživljavanje i činjenje elektroničkog nasilja. Također, djeca koja pokazuju razvojne poteškoće ili se ističu prema nekim tjelesnim i ponašajnim obilježjima, lakše postaju mete nasilja.

Kod počinitelja nasilja izraženije su poteškoće u samokontroli i emocionalnoj samoregulaciji, te je prisutna veća impulzivnost i izraženije neprijateljske tendencije prema drugima. Kada je riječ o sociodemografskim karakteristikama, utvrdilo se kako su dječaci češće uključeni u direktne oblike nasilja, dok se djevojčice češće koriste indirektnim ili relacijskim oblikom nasilja. Također, adolescenti mlađe životne dobi u odnosu na mlađu djecu ili starije adolescente u većem su riziku od sudjelovanja u nasilničkim ponašanjima. Među ove čimbenike valja svakako ubrojiti i učestalost korištenja digitalnih medija pri čemu se korištenje zabavno-komunikacijskih servisa poput društvenih mreža pokazalo visoko prediktivnim za činjenje, ali i doživljavanje elektroničkog nasilja.

Individualni rizični čimbenici:

• spol djeteta
• mlađa dob pojedinca
• niže samopoštovanje i samopouzdanje
• niži intelektualni kapaciteti
• niži školski uspjeh
• tjelesni i psihosocijalni deficiti
• razvojne poteškoće
• isticanje djece prema nekim fizičkim ili ponašajnim obilježjima
• slabija samokontrola i emocionalna regulacija
• impulzivnost i agresivnost
• smanjeni osjećaj krivnje i grižnje savjesti
• niže razine prosocijalnog ponašanja, empatije i moralnih odrednica
• lošije socijalne vještine i lošije strategije rješavanja sukoba
• pozitivni stavovi prema nasilju
• učestalo korištenje digitalnih medija.

Obiteljski čimbenici
Odnose se na nisku kvalitetu odnosa roditelj-dijete i na opću negativnu atmosferu obiteljskog okruženja. Pozitivnim prediktorima elektroničkog nasilja pokazala se niska emocionalnost i loša komunikacija između roditelja i djeteta, kao i visoka razina sukoba u obiteljskom okruženju. Roditelji koji provode strogu disciplinu koristeći restriktivne i kažnjavajuće odgojne mjere, ali i one pretjerano popustljive i fleksibilne, povećavaju vjerojatnost da će dijete sudjelovati u nasilničkom ponašanju. Također, roditelji koji ne raspolažu adekvatnim znanjem o računalnim tehnologijama te pritom ne vrše nadzor i kontrolu nad djetetovim korištenjem interneta, mogu doprinijeti većoj izloženosti djeteta online nasilju.

Obiteljski rizični čimbenici:

• niska emocionalnost i niska povezanost između roditelja i djeteta
• loša komunikacija i visoka razina konflikata u obitelji
• svjedočenje nasilju u obitelji
• autoritaran ili popustljiv roditeljski stil
• nekonzistentno provođenje roditeljske discipline
• neadekvatan roditeljski nadzor i kontrola djeteta
• niska educiranost roditelja o elektroničkim tehnologijama
• nedovoljna uključenost roditelja u djetetove školske aktivnosti.

Čimbenici vezani uz školu i vršnjake
Tu se ubrajaju oni faktori koji ne pridonose sprječavanju nasilja ili pak ne nude adekvatne mehanizme reagiranja na pojavu nasilja. Tako visokorizični čimbenik predstavlja nepostojanje jasnih prevencijskih i intervencijskih programa u pojavi nasilja od strane školskog sustava, manjak adekvatne educiranosti i informiranosti stručnog osoblja, te nedostatak otvorene i podržavajuće komunikacije između djece i nastavnika. Također, školski sustav koji ne promovira suradnička ponašanja među djecom i ne uspijeva podučavati djecu socijalno prihvatljivim i adaptivnim ponašanjima, otvara prostor pojavi agresivnih i nasilničkih ponašanja među djecom.

Školski i vršnjački rizični čimbenici:

• manjak dijaloga i otvorene komunikacije između stručnih suradnika i djece
• neadekvatan sustav pružanja podrške djeci i mladima
• needuciranost djelatnika i nedovoljno znanje o digitalnim tehnologijama
• nepostojanje jasnih stavova i pravila u pogledu nasilja
• nedovoljno planiranje i provođenje prevencijskih i intervencijskih programa u suzbijanju nasilja
• visoka razina sukoba i neprihvaćanja među vršnjacima
• tolerancija prema nasilju i međuvršnjačko poticanje nasilja
• izloženost i svjedočenje vršnjačkom nasilju.

Obilježja šire zajednice
Najčešće se radi o nepostojanju jasnih i definiranih strategija za suzbijanje elektroničkog nasilja kao i o nedovoljnoj educiranosti stručnjaka i javnosti o problematici ovog fenomena. Zajednica u kojoj ne postoje jasno definirani stavovi o nultoj toleranciji na nasilje, a time i adekvatni planovi i programi za prevenciju nasilja, te programi zaštite i pomoći žrtvama i počiniteljima nasilja, kao takvi predstavljaju potencijalan okvir za pojavnost i širenje elektroničkog nasilja među djecom i mladima.

Rizični čimbenici šire zajednice:

• niska educiranost građana o aspektima korištenja digitalnih tehnologija
• nedovoljna svijest javnosti o problematici elektroničkog nasilja
• nepostojanje zakonske regulative u suzbijanju elektroničkog nasilja
• nedovoljan dijalog i suradnja između stručnjaka i javnih institucija
• nepostojanje programa prevencije i intervencije nasilja na lokalnoj i nacionalnoj razini
• nepostojanje programa zaštite i pomoći sudionicima nasilja
• nepostojanje medijskih kampanja s ciljem suzbijanja nasilja
• nedovoljna stručna istraživanja o prevalenciji i problematici elektroničkog nasilja.

Izvori:

Batori, M. i Ćurlin, M. (2020). Nasilje putem interneta među adolescentima. Zdravstveni glasnik, 6(1), 104-114.

Bilić, V. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. U: Orel, M. (ur.) The New Vision of Future Technologies. Ljubljana: Eduvision, 71-84.

Bilić, V., Buljan Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Buljan Flander, G., Dugić, S. i Handabaka, I. (2015). Odnos elektroničkog nasilja, samopoštovanja i roditeljskih čimbenika kod adolescenata. Klinička Psihologija, 8(2), 167-180.

Tokunaga, R. S. (2010). Following you home from school: A critical review and synthesis of research on cyberbullying victimization. Computers in Human Behavior, 26(3), 277-287.

Velki, T. i  Kuterovac Jagodić, G. (2016). Možemo li na temelju prediktora tradicionalnoga vršnjačkog nasilja predviđati elektroničko vršnjačko nasilje?. Društvena Istraživanja: Časopis za Opća Društvena Pitanja, 25(4), 523-545.

Vrhovnik, A. (2019). Elektroničko nasilje među djecom i mladima. Psychē, 2(1), 78-78.

Napisala: Fedora Santini

Kako su društvene mreže napredovale, mladi su postali rizična skupina za izlaganje vrijeđanju, zlostavljanju i prijetnjama. Oni koji na online mrežama dijele devijantna mišljenja, agresivnost ili mržnju usmjerenu prema drugima lakše pronalaze partnere koji s njima dijele mišljenje nego što su to mogli prije, te svoje mišljenje iznose otvoreno bez skrivanja identiteta (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.). Najviše takvih komentara prisutno je na Facebooku i YouTubeu. Takve društvene mreže omogućuju hate grupama alate kojima će širiti svoju poruku. Oni koriste pažljivo osmišljene metode da bi privukli mlade koji će na njihove komentare reagirati. Komuniciranje s nepoznatim osobama povezano je s većim rizikom izloženosti govoru mržnje. Veći rizik imaju i mladi s dobrim akademskim postignućima, jer su sposobniji prepoznati takav sadržaj. Što su mladi manje suzdržani na online mrežama te što se slobodnije izražavaju imaju veći rizik da će biti žrtva govora mržnje (Harriman i sur., 2020.).

Govori mržnje ili tzv. hate komentari najčešće su usmjereni na seksualnu orijentaciju, vjersku orijentaciju, nacionalnost, spol te fizički izgled. Dugoročno izlaganje hate komentarima može uzrokovati diskriminaciju najranjivijih skupina, što će za posljedicu imati razvoj previše obrambenih stavova koji mogu biti opasni i koji mogu trajati mjesecima ili čak godinama (Harriman i sur., 2020.). Neka istraživanja izloženosti mladih materijalu mržnje na internetu pokazuju da je posjećivanje stranica mržnje povezano s ozbiljno nasilnim ponašanjem (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.). Nasilno i rizično ponašanje povezano je s lošim uklapanjem u društvo, a socijalna podrška, poput dobrih obiteljskih odnosa, služi kao zaštitni čimbenik protiv izvanmrežne viktimizacije, odnosno mogućnosti da se postane žrtvom govora mržnje. Stoga su mladi ljudi kojima nedostaje socijalna podrška vjerojatno i ranjiviji na internetsko nasilje. Također, mladi koji su žrtve offline nasilja imaju veću vjerojatnost da će biti žrtve online nasilja. Vrlo je vjerojatno da su žrtve bile nesretne i da su tijekom prethodne tri godine fizički zlostavljene u stvarnom, offline životu. Kao i izvanmrežni, tako i mrežni problemi imaju negativne psihološke posljedice za mlade. Online zajednice nude važne izvore društvene identifikacije mladih, a mnogi mladi ne čine razliku među ljudima koje upoznaju na online mrežama te onih koje susreću izvan mreže. Stoga mrežne grupe mržnje mogu postati izvor druženja djece i mladih (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.).

Govori mržnje mogu dovesti do radikalizacije kod mladih. Mladi vjeruju kako je nasilje nad drugima opravdano ukoliko se radi o obrani vlastite grupe. Mali broj djece unutar grupe može biti radikaliziran do te mjere da su spremni zagovarati nasilna djela na internetu. Mladi se mogu dovesti u takvu situaciju da vjeruju kako se obiteljske, socijalne ili kulturne vrijednosti čine bezvrijednima, pa kažemo da pate od anomije (Amon, 2010.). Stoga su skloni tražiti skupine koje će im dati osjećaj vrijednosti, zamjenske obitelji i identiteta, a to je sastavni dio adolescencije. Ukoliko je dovedeno do krajnjih granica, to može pružiti podršku širiteljima mržnje. Društvene mreže imaju tu sposobnost da omoguće mladima koji su „zainteresirani“ za širenje mržnje da pronađu prijatelje što je ključ za razvijanje osjećaja grupnog identiteta koji je toliko važan u procesu radikalizacije. Za hate grupe najveća prednost društvenih medija je omogućavanje mladima da sami šire govor mržnje dijeljenjem i lajkanjem sadržaja ili preporučivanjem videozapisa. Kako bismo unaprijed spriječili izloženost takvom sadržaju, potrebno je fokusirati se na educiranje djece o rizicima prisutnim na online mrežama te o prirodi zlobnih komentara. Program bi uključivao učenje pojedinca kako ograničiti vrijeme provedeno na internetu te kako izbjegavati rizične situacije kao što je komunikacija s nepoznatim osobama (Wotorson, 2003.). Neki od savjeta za djecu bili bi: 1. ako se susretnu s online govorom mržnje, bitno je odmah o tome obavijestiti roditelja, nekog odraslog člana obitelji ili učitelja, 2. ukoliko se osjećaju neugodno ili nesigurno kada pročitaju nešto uznemirujuće u chat sobi ili internetskoj stranici, trebaju se odjaviti i obavijestiti učitelja, knjižničara ili roditelja, 3. ne odgovarati na poruke koje sadrže mržnju ili nasilje.

Izvori:

Harriman, N., Shortland, N., Su, M., Cote T., Testa M. A., Savoia, E. (2020). Youth Exposure to Hate in the Online Space: An Exploratory Analysis. Int. J. Environ. Res. Public Health, 17(22), 8531. URL: https://www.mdpi.com/1660-4601/17/22/8531/html

Hawdon, J., Oksanen, A. i Räsänen, P. (2014). Victims of Online Groups: American Youth’s Exposure to Online Hate Speech. The Causes and Consequences of Group Violence: From Bullies to Terrorists (str.165–182). Lexington Books. URL: https://www.researchgate.net/publication/264553660_Victims_of_Online_Groups_American_Youth%27s_Exposure_to_Online_Hate_Speech?enrichId=rgreq-abecf755229e4b0039539141ef1f2643-XXX&enrichSource=Y292ZXJQYWdlOzI2NDU1MzY2MDtBUzozOTE5Nzc2NTgwMTE2NDlAMTQ3MDQ2NjE2NDIxNQ%3D%3D&el=1_x_2&_esc=publicationCoverPdf

Wotorson, M. (2003). Hate on the Internet: A Response Guide for Educators and Families. Washington DC:A Partners Against Hate publication. URL: http://www.partnersagainsthate.org/publications/hoi_full.pdf

Marsi, F. (2019). How the far right is weaponising irony to spread anti-Muslim hatred. Retrieved April 25, 2019. URL: https://www.thenational.ae/world/europe/how-the-far-right-is-weaponising-irony-to-spread-anti-muslim-hatred-1.841430

Amon, K. (2010). Grooming for Terror: the Internet and Young People. Psychiatry, Psychology& Law, 17(3), 424-437.

http://www.fesbp.hu/common/pdf/Hate_Speech_Stanek_20160519.pdf

https://www.researchgate.net/publication/215660527_Fighting_Hate_and_Bigotry_on_the_Internet

http://floodhelp.uno.edu/uploads/Content%20Analysis/Gertstenfeld.pdf

https://epub.ub.uni-muenchen.de/68826/1/Rieger_Hate_and_counter-voices_in_the_Internet.pdf

https://mediasmarts.ca/online-hate/impact-online-hate

Napisala: Ana Špac

Korištenje društvenih mreža postalo je nezaobilazan dio svakidašnjice u modernome društvu. Ovo uvelike utječe na mentalno stanje pojedinca; u najvećoj mjeri mlađeg dijela populacije. Naravno, važno je naglasiti kako su posljedice korištenja društvenih mreža prisutne kod gotovo svih dobnih skupina, ali je utjecaj najistaknutiji kod mladih jer se oni u najvećoj mjeri koriste društvenim mrežama.

FOMO (eng. fear of missing out – strah od propuštanja) odnosi se na osjećaj nelagode koji nastaje zbog straha od propuštanja informacija ili događaja koje pojedinac smatra bitnima, a za njih saznaje putem društvenih mreža. FOMO dovodi do konstantne potrebe za provjeravanjem društvenih mreža, a može postati opsesivna navika.

Neki od primjera FOMO-a:

• Osoba provodi subotu navečer doma te prilikom korištenja društvene mreže saznaje da se njezini prijatelji zabavljaju u izlasku. Ova spoznaja joj izaziva nelagodu i anksioznost.
• Osoba ima konstantnu potrebu za otvaranjem društvenih mreža. Iako ne traži konkretnu informaciju, lista po ponuđenim sadržajima (društvene mreže slažu ponuđeni sadržaj prema interesima korisnika).

Postoje još mnoge varijante FOMO-a. Jedna od njih je kada su uzrok FOMO-a informacije o određenoj temi. Ako je pojedinac zaokupljen npr. Sportom, on će konstantno imati potrebu provjeravati društvene mreže jer mu one nude mnoštvo informacija i sadržaja o sportu. Iako na prvu zvuči bezazleno, i ovakav oblik ponašanja može postati opsesivan. Pojedinac također počinje dobivati osjećaj anksioznosti i gubiti koncentraciju na svakidašnji život.

S druge strane, kod nekih se javlja JOMO (eng. joy of missing out – sreća zbog propuštanja). U ovom je slučaju pojedinac zadovoljan onim što trenutno radi te zanemaruje potrebu provjere društvenih mreža. JOMO može značiti da osoba namjerno ignorira simptome FOMO-a te nastoji uživati u trenutnim aktivnostima, no u nekim slučajevima (uglavnom kod introvertnih osoba) JOMO se javlja kao potreba provjere društvenih mreža radi osjećaja zadovoljstva zbog nesudjelovanja u društvenim događajima.

Neki od primjera JOMO-a:

• Osoba je namjerno odlučila ostaviti mobitel kod kuće te je provela slobodan dan u šetnji po prirodi. Na kraju dana se osjeća zadovoljno i ispunjeno.
• Na kraju napornog dana osoba preko društvene mreže vidi kako se puno ljudi okupilo na nekom koncertu/partyju. Međutim, osoba nije raspoložena za izlazak te ova spoznaja u njoj izaziva osjećaj ugode i zadovoljstva jer je doma i pošteno će se naspavati.

Često se može vidjeti scena u kojoj prilikom društvene interakcije pojedinci provode vrijeme na mobitelu. Događa se i da svi sudionici interakcije ignoriraju jedan drugog jer “gledaju svatko u svoj ekran”. Izraz za takav oblik ponašanja je phubbing, a njegov najčešći uzrok  je upravo FOMO.

FOMO utječe na cjelokupan mentalitet društva, a ima brojne negativne posljedice. Dolazi do socijalne usporedbe, tj. pojedinac uspoređuje vlastiti život s onim što preko društvenih mreža saznaje o drugim ljudima (iz njegove okoline ili javnih osoba) premda je poznato da društvene mreže ne nude autentičnu presliku stvarnih života ljudi. Tako se javlja konstantno nezadovoljstvo samim sobom i svojim životom. Nadalje, upravo zbog te usporedbe i potrebe za izgradnjom određenog “imidža” kod ljudi se pojavljuje potreba za dokazivanjem, tj. objavljivanjem sadržaja na društvenim mrežama koji bi kod drugih trebao izazvati osjećaj FOMO-a. Tako nastaje začarani krug; ljudi pokušavaju izliječiti vlastiti FOMO tako što izazivaju taj osjećaj kod drugih.

Sve dosad spomenute komponente često dovode do ruminacije – učestalog razmišljanja o nečemu. Postoje razni oblici i uzroci ruminacije, koa se u žargonu naziva i overthinking. U slučaju kada je FOMO uzrok ruminacije, dolazi do opsesivnih misli o predmetu koji je i potaknuo pojavu FOMO-a. Upravo zbog prevelike zaokupiranosti uzrokom FOMO-a osoba postaje manje sposobna koncentrirati se na ostale stvari, preuveličava i širi opsesivnu tematiku te često i sama stvara nove dimenzije teme.

Primjer razvitka mentalnih poteškoća započeo bi  FOMO-om, koji bi uzrokovao zaokupiranost njegovim uzrokom. To bi kasnije rezultiralo pojavom ruminacije te bi se, ovisno o uzroku FOMO-a, kod osobe stvorila podloga pogodna za razvoj različitih mentalnih i poremećaja u ponašanju. Najčešći primjer je depresija i društvena anksioznost.

Do pojave društvene anksioznosti kod pojedinca može doći kada je uzrok FOMO-a prikaz nekog aspekta života osobe na društvenim mrežama. Pojedinac o životu osobe/skupine saznaje putem društvene mreže, zaključuje da je ono što je predstavljeno na društvenim mrežama istinito te postaje nezadovoljan vlastitim životom. To nezadovoljstvo kod njega izaziva ruminaciju, koja dovodi do nesigurnosti. Pojedinac tada pred okolinom postaje nervozan (anksiozan) jer ima osjećaj da se mora dokazati jer njegov život nije dovoljno dobar.

FOMO je samo jedna od nuspojava društvenih mreža i velikog raspona informacija koje one nude. To je samo akronim za strah koji se javlja u pojedincu, a iz tog straha proizlaze različite posljedice koje mogu dovesti do poremećaja razmišljanja i ponašanja. Najbolji način za pristupanje ovom problemu bi bio uvid u problem, tj. pokušaj razumijevanja zašto do njega dolazi, što se zapravo događa kada doživljavamo emociju straha zbog FOMO-a, i kako je kontrolirati.

Izvori:

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235285321830169X

https://guilfordjournals.com/doi/pdfplus/10.1521/jscp.2018.37.10.751

https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1111/j.1745-6924.2008.00088.x

Napisala: Petra Dominis Žura

Cyberbullying je čin kojim se nečija puka zabava može vrlo lako pretvoriti u noćnu moru drugoga; ono je zlostavljanje osoba putem elektroničkih kanala, najčešće društvenih mreža. Sve popularniji  način zlostavljanja žrtava  je “body shaming”- posramljivanje tijela.

Ovaj relativno recentan oblik nasilja postaje sve veći društveni problem; definicija koju prihvaća većina  istraživača te koja je postala dio nekolicine rječnika jest sljedeća: Body shaming čin je podvrgavanja osobe izrugivanju ili kritici  zbog navodnih tjelesnih nedostataka ili nesavršenosti. 

Naglašen je izraz ‘navodni’ nedostatci budući da su isti tek puki odraz društvenih očekivanja u smislu prihvatljivih standarda ljepote i izgleda. Ovaj zlostavljački čin negativno utječe na zdravlje žrtve te može imati dalekosežne posljedice. Posljedice koje ovakvo ponašanje izaziva utječu samo na žrtvu budući da su istraživanja pokazala kako nasilnici koji koriste body shaming prolaze uglavnom bez sankcija te pokazuju potpunu odsutnost empatije prema osobama kojima je usmjeren čin posramljivanja.

Nastavno na potonje, negativni utjecaji na ljudsko zdravlje manifestiraju se kod žrtve na način da body shaming:

• uništava samopouzdanje
• vodi preispitivanju vlastitih stavova
• iskrivljuje sliku o sebi kao osobi
• uzrokuje depresiju i anksioznost
• potiče izbjegavajuće te izolirajuće ponašanje
• potiče opsesivne misli o vlastitoj slici
• može uzrokovati poremećaje prehrane kao što su anoreksija, bulimija, prejedanje
• potiče emocije ljutnje, tuge i osjećaja nedostatnosti i manje vrijednosti.

Ovaj fenomen jednako pogađa žene i muškarce, iako je prisutna prevalencija viktimizacije žena u ovom području budući da je sama beauty industrija više usmjerena ženskom spolu. Neke od najčešćih karakteristika zbog kojih žene bivaju izrugivane su tjelesni faktori: mršavost, debljina, izgled i stanje kože, visina, (ne)korištenje šminke, dlakavost, oblik i veličina pojedinog dijela tijela, izbor odjeće i dr. Kod muškaraca primjećujemo slične faktore kojih nasilnici smatraju pogodnim za izvrgavanje ruglu. To su prije svega stereotipna mišljenja “nedovoljne muškosti”, kao npr. izbor odjeće koja se prema ustaljenim društvenim normama smatra ženskom ili muškom, zatim debljina, mršavost, muskulatura tijela, veličina muškog reproduktivnog organa, ćelavost te određene tjelesne funkcije kao pretjerano znojenje. Zlostavljači najčešće svojim zlobnim komentarima ciljaju na dio tijela žrtve u namjeri da povrijede i naškode istoj. Nažalost, živimo u društvu koje smatra da je iskazivanje vlastitog mišljenja važnije od poštivanja osjećaja drugih. Riječi imaju težinu i moć da nas povrijede. Nesvjesno, riječi mogu natjerati osobu da teži nerealističnim očekivanjima u vezi svoga tijela. Prema istraživanju NEDA-e (National Eating Disorders Association) 65% osoba s dijagnosticiranim poremećajem u prehrani izjavilo je kako je zlostavljanje izravno utjecalo na njihovo stanje.

Body shaming prisutan je u društvu od pamtivijeka, no tek je nedavno, sve većom konzumacijom platformi poput Instagrama, Twittera, Snapchata, Pinteresta i drugih, ovaj fenomen poprimio pozamašne i ozbiljne razmjere. Prisjetimo se samo kako su kroz TV, crtane i igrane filmove prikazivani ljudi jače tjelesne građe; gotovo uvijek se povezuju s atributima lijenosti, neaktivnosti, bolesti i ismijavaju se nerijetkim uspoređivanjem sa životinjama (krava, kit, slon itd.). U našoj je kulturi društveno prihvatljivo zbijati „dobronamjerne“ šale na račun nečije težine, sugerirati drugome smanjenje tjelesne težine pod izlikom „da je to dobro za njihovo zdravlje“. Pri ovoj tvrdnji ne referiramo se na savjete usmjerene osobama koje pate od pretilosti i čije je zdravlje ozbiljno ugroženo. Naravno, bitan je i način na koji se osobi sugerira rečeno pa svakako ne bismo smjeli  koristiti podsmijeh, ironiju ili sarkazam ukoliko zaista nekome želimo pomoći u donošenju zdravijih životnih navika. Ukoliko šaljivi i ini komentari na ovu tematiku imaju kao posljedicu vrijeđanje i izrugivanje, riječ je o body shamingu. Isto vrijedi i za sugestije i komentare usmjerene mršavim osobama. Tako se među popularnim komentarima na društvenim mrežama (a i u stvarnoj interakciji) mogu pronaći sljedeći:

„Bila bi bomba kad bi malo smršavila.“

„Nabaci malo mesa na kosti, izgledaš kao vješalica.“

„Nema šanse da staneš u tu haljinu.“

„Zar ćeš to sve pojesti?“

„Tako si debela/odvratna.“

„Moramo pozvati vučnu službu.“

„Lijepa si za veliku curu.“

„Nosi crno, stanjuje ti figuru.“

Osim verbalnih manifestacija body shaminga nailazimo na još niz radnji kojima zlostavljači vrijeđaju žrtve. Alarmantna je činjenica da nasilnici nisu samo pojedinci iza malih ekrana.  Mnoge žrtve prijavljuju slučajeve gdje su njihove privatne fotografije uzimane bez dozvole vlasnika te upotrebljavane za slike „prije i poslije“ u svrhu reklamiranja proizvoda za smanjenje tjelesne težine. Korporacije i sponzorirani programi često ciljaju na žrtve šaljući im reklamne oglase sadržaja „kako smršavjeti“, „kako izgledati bolje, ljepše, mlađe“, opetovano bez prethodnog pitanja i odobrenja osobe želi li spomenuto ili ne.

 Izranjaju mnogi profili koji sustavno i ciljano ismijavaju tijela koja nisu u kalupu društveno prihvatljivih. Tako je npr. Facebook profil imena Project Harpoon postavljen s namjerom da „trola“ profile osoba i pomoću alata za editiranje preoblikuje njihovo tijelo u tanje verzije. Sadržaje nastale na ovaj gnjusan i diskriminirajući način javnost je dijelila pod hashtagom #thinnerbeauty.

Body shaming nasilan je i neprimjeren čin, bio on u živo ili online, a karakterizira ga negativna osuda osobe temeljena na njenom fizičkom izgledu. Tipično, ljude se posramljuje kada se njihova tjelesna težina smatra prevelikom ili premalom ili ako se njihov izgled na smatra lijepim od strane većine. Naša kultura veliča idealiziranu tjelesnu sliku, na televiziji, na filmu, u časopisima, u virtualnom prostoru. Kada se u tim prostorima pojave osobe koje nasilnici smatraju neprihvatljivima, one postaju njihove žrtve. U krajnjim slučajevima, ne nailazeći na pomoć i podršku okoline, žrtva može posegnuti za samoubojstvom odgovarajući na taj način na konstantno zlostavljanje.

Izuzetno je bitno na vrijeme prepoznati ovakav oblik nasilja te primjereno i s razumijevanjem reagirati na isto. Ovaj zadatak predstavlja golem izazov žrtvama, roditeljima, nastavnicima,   socijalnim radnicima i svim dionicima koji su u službi zaštite žrtve iz razloga što društvo u cjelini još uvijek prihvaća izrugivanje kao bezazlenu zabavu. Ipak, malen pomak prema zaštiti žrtava cyberbullyinga i body shaminga vidljiv je u stvarnom i virtualnom svijetu.  S obzirom na potonje, izuzetno je pohvalan primjer Indonezije čiji pravni sustav prepoznaje body shaming kao kriminalnu radnju te zakonom kažnjava počinitelja te štiti žrtvu. U virtualnom svijetu, svjedoci smo izranjanja mnogih grupa podrške žrtvama cyberbullyinga, stranicama koje propagiraju pozitivnu sliku o sebi, bez obzira na veličinu, boju, obliku (#bodypositivity), savjetodavnih stranica i stranica za zaštitu mentalnog zdravlja.

U našoj je državi svakako potrebno sustavnije istraživanje fenomena elektroničkog nasilja kako bismo na najbolji mogući način pružili pomoć žrtvama. Dok na tom polju ne dostignemo razinu daleke nam Indonezije u sankcioniranju nasilnika, najmanje što možemo učiniti jest pružiti jedan “klik” i “like” novim snagama koje se u virtualnom svijetu bore protiv ovih oblika nasilja te biti bolji i ljubazniji prema onima koje je umjetno stvorena društvena norma stavila na marginu.

Izvori:  

Stacey, C. “The Walk of (Body) Shame: The Detrimental Repercussions of Cyberbullying.” (2017).

Pratiwi, Elsa. Law Enforcement Efforts against the Crime of Body Shaming Through Mediation. Pancasila and Law Review. 1. 101. (2021).

Tan, Kim Hua. Stop Cyberbullying. (2019).

Meet Project Harpoon, the Photoshop bullies attacking larger women on Facebook (https://thenextweb.com/facebook/2015/08/21/little-dicks-vs-larger-women/)

I’m Sick of Being Fat-Shamed by Instagram (https://www.oprahmag.com/life/health/a23555561/instagram-ads-fat-shaming/)

Words Have Power: Can they lead to an eating disorder? (https://www.magnolia-creek.com/eating-disorder-recovery-blog/what-is-body-shaming/)

“Body-shaming.” Merriam-Webster.com Dictionary (https://www.merriam-webster.com/dictionary/body-shaming)

Napisala: Nada Luetić

Elektroničko nasilje je relativno novi oblik agresivnog ponašanja koji uključuje namjerna i opetovana neprijateljska i nasilna ponašanja s ciljem nanošenja boli, povrede i štete žrtvama i to posredstvom različitih elektroničkih uređaja. Kako bismo bolje razumjeli odrednice i okolnosti pod kojima se odvija elektroničko nasilje, brojne studije su se usmjerile na istraživanje različitih korelata virtualnog nasilja. Tako su nizom istraživanja obuhvaćeni različiti osobni, društveni i kontekstualni čimbenici poput sociodemografskih karakteristika, kognitivnih sposobnosti, stavova prema nasilju, samopoštovanja, socijalne prilagodbe, impulzivnosti, samokontrole, karakteristika obiteljskog funkcioniranja itd. Kada je riječ o individualnim čimbenicima, autori ističu sposobnost empatije kao jedne od značajnijih uloga u objašnjenju nasilnih ponašanja.

Empatija se najšire može definirati kao sposobnost razumijevanja misli i osjećaja druge osobe, odnosno zauzimanja perspektive druge osobe u određenoj situaciji („staviti se u tuđe cipele“). Drugim riječima, sposobnost empatije temelji se na vlastitom emocionalnom odgovoru koji proizlazi iz tuđeg emocionalnog stanja, te je sukladan emocionalnom stanju druge osobe. Autori se uglavnom slažu kako je empatija konstrukt koji uključuje dvije dimenzije: afektivnu i kognitivnu. Tako se afektivna dimenzija empatije odnosi na sposobnost dijeljenja, odnosno doživljavanja tuđeg emocionalnog stanja. U afektivnoj empatiji osoba razvija slične ili iste osjećaje u odnosu na emocije koje doživljava druga osoba što znači da u određenoj mjeri može osjećati ono što osjeća druga osoba. S druge strane, kognitivna dimenzija empatije odnosi se na sposobnost razumijevanja emocija drugoga. Na taj način sposobni smo razumjeti neku situaciju iz perspektive druge osobe, preuzeti ulogu ili stajalište druge osobe, odnosno u mogućnosti smo „vidjeti“ svijet onako kako ga drugi vide. 

Kada je riječ o odnosu empatije i nasilja, brojna istraživanja su utvrdila pozitivan odnos između empatije i prosocijalnih ponašanja te negativan odnos između empatije i nasilja. Drugim riječima, osobe koje imaju razvijenije empatičke sposobnosti više će koristiti društveno poželjna ponašanja poput suradnje, dijeljenja, pomaganja i brige prema drugima. S druge pak strane, niže razine empatije povezane su s različitim oblicima agresivnog postupanja. Sve je više nalaza kako su niske razine empatije povezane s češćim i ozbiljnijim nasilnim postupcima, i to ne samo u području tradicionalnih već i elektroničkih oblika nasilja. Tako se utvrdilo kako počinitelji elektroničkog nasilja imaju manje razvijene sposobnosti empatije (afektivnu i/ili kognitivnu) u odnosu na osobe koje doživljavaju elektroničko nasilje kao i u odnosu na one koje ni na koji način ne sudjeluju u elektroničkom nasilju. Također, dio autora smatra kako virtualna komunikacija može pogodovati smanjenju empatičkih reakcija kod pojedinaca. Za razliku od tradicionalnih vrsta nasilja u kojima počinitelj često svjedoči stresnim reakcijama žrtava na nasilje, u elektroničkim oblicima nasilja nerijetko izostaje vidljiva emocionalna reakcija žrtve. U takvom kontekstu odsustva direktne i cjelovite povratne informacija od strane žrtve (primjerice, tužan izraz lica, plač i sl.), empatičke reakcije od strane počinitelja mogu biti umanjene i posljedično dovesti do lakšeg upuštanja u različite oblike nasilničkog ponašanja.  

Sposobnost empatije prepoznata je  kao značajan čimbenik u predviđanju različitih oblika nasilja, uključujući i nasilje koje se odvija u virtualnom kontekstu. Iz navedenog proizlaze implikacije kako potreba za razvijanjem i unaprjeđivanjem empatije kod djece i mladih čini važan segment u prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja.

Slijedi nekoliko načina na koje se može potaknuti razvoj empatije:

– razvoj djetetove vlastite sigurnosti (roditelji koji djetetu iskazuju ljubav, prihvaćanje i podršku jačaju osjećaj sigurnosti kod djeteta i pomažu stvaranju pozitivnih socijalnih odnosa)

– roditelji kao primjer empatičnog ponašanja (roditelj kao model vlastitim ponašanjem daje primjer djetetu u razumijevanju i suosjećanju prema  drugim osobama)

– razgovaranje o osjećajima i poticanje na izražavanje emocija (dijete se uči prepoznavanju i razlikovanju emocija te se potiče na verbalizaciju emocija koje osjeća u različitim situacijama)

– učenje djeteta samoregulaciji negativnih osjećaja (dijete se uči prihvaćanju i konstruktivnom nošenju s negativnim emocijama i raspoloženjima)

–  pomaganje djetetu da uvidi sličnosti koje dijeli s drugima (poticanje djeteta da sebe doživi sličnim drugima i uvidi zajedničke karakteristike koje s njima dijeli)

– zauzimanje perspektive druge osobe (poticanje djeteta da uvidi perspektivu druge osobe, odnosno da se zamisli u „tuđoj koži’“)

– uživljavanje u emocionalna stanja drugih (pomaganje djetetu da osjeti emocije druge osobe, npr. pitanjem Kako se on osjećao kada si ga odgurnuo?)

– učenje djeteta kako iskazati empatiju (upućivanje djeteta na različite načine iskazivanja empatije prema drugoj osobi, npr. Što možeš učiniti kako bi se tvoj prijatelj osjećao bolje?)

– nagrađivanje empatičnog ponašanja (davanje pozitivnog potkrepljenja učvršćuje određeno ponašanje, npr. pohvaliti dijete kada reagira na empatičan način)

– empatija je vještina koja se uči (empatičnost se kod djeteta uči i razvija kroz igru, oponašanje modela iz okoline, komunikaciju s drugim osobama i sl.)

Izvori:

Ang, R. P. i Goh, D. H. (2010). Cyberbullying Among Adolescents: The Role of Affective and Cognitive Empathy, and Gender. Child Psychiatry Human Development, 41(4), 387-397.

Bilić, V. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. U: Orel, M. (ur.) The New Vision of Future Technologies. Ljubljana: Eduvision, 71-84.

Beran, T. i Li, Q. (2007). The Relationship between Cyberbullying and School Bullying. Journal of Student Wellbeing, 1(2), 15-33.

Brewer, G. i Kerslake, J. (2015). Cyberbullying, self-esteem, empathy and loneliness. Computers in Human Behavior, 48, 255-260.

Eisenberg, N., Shea, C. L., Carlo, G. i  Knight, G. P. (2014). Empathy-related responding and cognition: A “chicken and the egg” dilemma. Handbook of Moral Behavior and Development, 2, 63-88.

Jolliffe, D. i  Farrington, D. P. (2004). Empathy and offending: A systematic review and meta-analysis. Aggression and Violent Behavior, 9(5), 441-476.

Raboteg-Šarić, Z. (1997). The role of empathy and moral reasoning in adolescent’s prosocial behaviour. Društvena Istraživanja-Časopis za Opća Društvena Pitanja, 6(30), 493-512.

Steffgen, G., König, A., Pfetsch, J. i Melzer, A. (2011). Are cyberbullies less empathic? Adolescents’ cyberbullying behavior and empathic responsiveness. Cyberpsychology, Behavior, and Social Networking, 14(11), 643-648.

Zych, I., Baldry, A. C., Farrington, D. P. i Llorent, V. J. (2019). Are children involved in cyberbullying low on empathy? A systematic review and meta-analysis of research on empathy versus different cyberbullying roles. Aggression and Violent Behavior, 45, 83-97.