Napisala: Nada Luetić

U zadnjih nekoliko godina društvene mreže preuzele su ulogu dominantnog medija za uspostavu i održavanje povezanosti s drugim ljudima. Uz brojne ostale motive, ljudi nerijetko navode zadovoljenje potrebe za pripadanjem i povezanošću s drugima kao najvažniji čimbenik korištenja različitih socijalnih mreža poput Facebooka, Instagrama i sl. Nadasve, brojna istraživanja su potvrdila kako je doživljaj socijalne uključenosti i podrške snažan zaštitni mehanizam koji pridonosi psihološkoj otpornosti, zadovoljstvu životom, odnosno općenitoj psihosocijalnoj dobrobiti za pojedinca. Međutim, kako svako okruženje unutar kojeg se ostvaruje međuljudska interakcija predstavlja potencijal za ostvarenje povezanosti i bliskosti, istovremeno pruža mogućnost i za prekidanje odnosa s drugima.

Kada govorimo o specifičnim oblicima prekidanja socijalne interakcije koji uključuju odbacivanje, isključivanje, ignoriranje ili izbjegavanje drugog pojedinca ili grupe, tada govorimo o pojmu ostracizma. Ostracizam kao relativno nepoznat pojam zapravo se odnosi na univerzalni fenomen odbacivanja ili isključivanja drugih čija je pojava dokumentirana još od rane grčke civilizacije, a u različitim pojavnostima prisutna je i u današnjem modernom društvu.

Općenito govoreći, tri su osnovna načina na koje se ostracizam može vršiti. Fizički ostracizam se događa kada se osobe  ignoriraju ili isključuju tako da se fizički izdvajaju ili izoliraju iz skupine. Ostracizam “licem u lice“ se pak događa kada se osoba ignorira ili isključuje u fizičkoj prisutnosti ostalih osoba. S druge strane, virtualni ili cyber ostracizam odvija se putem različitih elektroničkih medija, a karakterizira ga izostanak interakcije kada je komunikacija prethodno prepoznata i očekivana unutar nekog vremenskog okvira. Jedan od najpoznatijih istraživačkih postupaka za ispitivanje ostracizma takozvana je metoda dobacivanja loptice. U ovoj metodi trojici sudionika, od kojih su dvoje zapravo istraživački suradnici, kaže se da u tišini pričekaju dok se eksperimentator ne vrati. Po zadanom scenariju, jedan od suradnika uzme lopticu i počne je dobacivati drugoj dvojici. Nakon što svaki od njih trojice po nekoliko puta primi i baci lopticu nekom drugom, započinje ostracizam – ispitaniku druga dvojica sudionika više ne dobacuju lopticu niti stupaju u interakciju s njime. U virtualnoj analogiji metode dobacivanja loptice, takozvanoj Cyberball, ispitanik misli da igra online igricu s još dvije osobe koje su spojene s njegovim računalom. Kao i kod prethodno opisanog postupka, ispitanik koji je žrtva ostracizma lopticu dobiva na samom početku igre nakon čega biva ,“isključen“.

Prenoseći ostracizam u svijet društvenih mreža, doživljaj odbacivanja ili ignoriranja može biti potaknut na brojne načine. Tako primjerice, objavljivanje sadržaja na online aplikacijama (npr. Messenger ili WhatsApp) koji drugi korisnik pročita bez da na njega reagira, odnosno odgovori (eng. seen) može potaknuti doživljaj isključenosti i ignoriranja. Slično, objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama poput Facebooka ili Instagrama na koje izostaju očekivane reakcije ili komentari drugih korisnika, ili pak odbijanje zahtjeva za prijateljstvom, isključivanje iz Facebook grupa kao i blokiranje korisnika na društvenim mrežama različiti su načini vršenja ostracizma u virtualnom okruženju.

Istraživanja ostracizma u različitim društvenim sferama pokazala su kako bilo koje forme socijalnog isključivanja, odbacivanja ili izolacije predstavljaju ne samo prijetnju osnovnim ljudskim potrebama već i bolno iskustvo koje dovodi do kratkoročnih, ali i dugoročnih negativnih posljedica na tjelesno i mentalno zdravlje. Kada govorimo o vremenskim aspektima djelovanja ostracizma na ugrožavanje psiholoških potreba razlikujemo tri stadija: trenutni ili refleksni, refleksivni ili stadij suočavanja te dugoročni stadij ili stadij prihvaćanja. Tijekom refleksnog stadija koji obuhvaća period tijekom i neposredno nakon doživljavanja ostracizma, pojedinac reagira spontano ili refleksno na ostracizam kojem je izložen. Ostracizam se u ovom periodu nerijetko doživljava kao bol te dolazi do povećanja osjećaja ljutnje i tuge kod pojedinca. Kontekstualni čimbenici (primjerice tko je počinitelj ostracizma i zašto) kao i individualne razlike među osobama u ovom stadiju imaju mali utjecaj na pojedinčevo trenutno iskustvo boli i neugode. S druge strane, za vrijeme refleksivnog stadija, odnosno perioda procjene ili razmišljanja o doživljenom ostracizmu, kontekstualni kao i individualni čimbenici mogu utjecati na proces suočavanja s iskustvom ostracizma, kao i na ukupno vrijeme koje je pojedincu potrebno da se oporavi od doživljene prijetnje svojim temeljnim psihološkim potrebama. Ukoliko se izloženost ostracizmu nastavi tijekom duljeg vremenskog perioda može doći do iscrpljenja resursa pojedinca što posljedično dovodi do prihvaćanja otuđenosti i izolacije, razvijanja osjećaja manje vrijednosti i bespomoćnosti te depresije.

Doživljaj isključenosti i odbacivanja u različitim životnim okruženjima predstavlja prijetnju osnovnim ljudskim  potrebama: potrebi za pripadanjem, samopoštovanjem, kontrolom te za smislenosti postojanja. Reakcije pojedinca na doživljeni ostracizam dovode do niza negativnih posljedica uključujući sniženo samopoštovanje, doživljavanje širokog spektra negativnih emocija, socijalnog povlačenja, pa čak i „socijalne boli“ koja je prema nekim nalazima analogna i fizičkoj boli koju pojedinac doživljava.

Istraživanja su pokazala kako su posljedice doživljavanja virtualnog ostracizma usporedive s posljedicama doživljavanja ostracizma u realnom svijetu. Ipak, za razliku od fizičkog ostracizma ili ostracizma “licem u lice“, virtualni ostracizam, u svim svojim suptilnim oblicima, gotovo je sveprisutan u svakodnevnim oblicima društvene interakcije. S obzirom da su djeca i mladi najučestaliji korisnici društvenih mreža i različitih online aplikacija, kao takvi posebno su izloženi kratkotrajnim, ali i dugotrajnim negativnim posljedicama doživljavanja ignoriranja, odbacivanja i isključivanja u virtualnom svijetu komunikacija.

Literatura:

Eisenberger, N. I., Lieberman, M. D. i Williams, K. D. (2003). Does rejection hurt? An fMRI study of social exclusion. Science, 302(5643), 290-292.

Kothgassner, O. D., Goreis, A., Glenk, L. M., Kafka, J. X., Beutl, L., Kryspin-Exner, I., Hlavacs, H., Palme, R. i Felnhofer, A. (2021). Virtual and real-life ostracism and its impact on a subsequent acute stressor. Physiology and Behavior, 228, 113205.

Nezlek, J. B., Wesselmann, E. D., Wheeler, L. i Williams, K. D. (2012). Ostracism in everyday life. Group Dynamics: Theory, Research, and Practice, 16(2), 91–104.

Schneider, F. M., Zwillich, B., Bindl, M. J., Hopp, F. R., Reich, S. i Vorderer, P. (2017). Social media ostracism: The effects of being excluded online. Computers in Human Behavior, 73, 385–393.

Smith, R., Morgan, J. i Monks, C. (2017). Students’ perceptions of the effect of social media ostracism on wellbeing. Computers in Human Behavior, 68, 276–285.

Williams, K. D. (2009). Ostracism: A temporal need-threat model. In M. Zanna (Ed.), Advances in Experimental Social Psychology. New York, NY: Academic Press.

Williams, K. D. (2007). Ostracism: The Kiss of Social Death. Social and Personality Psychology Compass, 1(1), 236–247.

Williams, K. D. (1997). Social Ostracism. Aversive Interpersonal Behaviors, 133–170.

Williams, K. D. i Nida, S. A. (2011). Ostracism. Current Directions in Psychological Science, 20(2), 71–75.