Napisala: Magdalena Antičević
Svijet je danas obilježen pandemijom koronavirusa koja nam onemogućava bliske kontakte, druženje u većim skupinama, koncerte, putovanja, proslave, predavanja, kao i upoznavanje ljudi na već spomenutim događajima. Srećom, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji dobar dio navedenog u većoj ili manjoj mjeri možemo nadoknaditi. Kompletan društveni život preselio se na društvene mreže, a vrijeme provedeno na njima svatko od nas strukturira ovisno o svojim preferencijama, interesima i ciljevima. Tijekom online druženja također doživljavamo cijeli spektar emocija. Ugodne emocije zasigurno neće izazvati jednak osjećaj kao što nam pruža kontakt uživo. Međutim, neugodne emocije katkad mogu biti intenzivnije online nego uživo.
Elektroničko nasilje predstavlja sredstvo kojim nasilnik žrtvu dovodi do intenzivnih neugodnih emocija, a sebe do prividnog osjećaja moći. Često se žrtve boje priznati što im se događa, nisu ni svjesne da se nad njima vrši nasilje, boje se prijaviti nasilje jer misle da su same krive, nemaju povjerenja u osobe koje su im bliske te normaliziraju nasilno ponašanje. Uvriježeno mišljenje među adolescentima je da prijava nasilja ne može promijeniti situaciju jer nisu upoznati s procedurom kao ni s kaznama i posljedicama koje prijete nasilnicima. Važno je osvijestiti kako nasilnici ne moraju uvijek ostati anonimni, može ih se pratiti, locirati te kazniti.
Zakonske kazne za elektroničko nasilje ovise o dobi počinitelja. Djeca mlađa od 14 godina nisu kazneno odgovorna, a to znači da ih se ne može kazneno ni prekršajno tužiti ni kazniti. Međutim, to ne znači da će proći bez ikakvih posljedica. Mjere obiteljsko-pravne zaštite propisuju načine zaštite kriminalne djelatnosti djece. U skladu s tim policija po saznanju o počinjenju kažnjive radnje od strane djeteta obavještava Centar za socijalnu skrb koji dalje preuzima postupak. Djeca postaju kazneno odgovorna kad navrše 14 godina te im se može izreći odgojna mjera kao što je sudski ukor, posebne obveze, upućivanje u odgojnu ustanovu, upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu, ali im se ne može izreći kazna. Starijima od 16, a mlađima od 18 (stariji maloljetnik) mogu se izreći odgojne i sigurnosne mjere, ali i maloljetnički zatvor.
Ključno je s djecom i adolescentima razgovarati o vrstama elektroničkog nasilja, o načinima na koje potencijalni nasilnik može doći do djeteta/adolescenta te o važnosti prijave elektroničkog nasilja kako bi se nasilje preveniralo ili što ranije detektiralo. Međutim, djeci je najčešće vrlo apstraktan put od prijave do provedbe konkretnih sankcija prema nasilniku. Postoji li situacija koja bi za njih mogla biti neizvjesna (kao što je prijava nasilnika) vjerojatno će je pokušati izbjeći jer neizvjesnost dovodi do osjećaja ugroženosti. Pružimo li djeci znanje o elektroničkom nasilju, približimo li im konkretne korake koji se poduzimaju kako bi se spriječilo daljnje djelovanje nasilnika, omogućujemo im da predvide situaciju te tako dobivaju prijeko potreban osjećaj sigurnosti i povjerenja.
Izvor:
https://www.zakon.hr/z/180/Zakon-o-sudovima-za-mlade%C5%BE