Uloga empatije u elektroničkom nasilju

Uloga empatije u elektroničkom nasilju

Napisala: Nada Luetić

Elektroničko nasilje je relativno novi oblik agresivnog ponašanja koji uključuje namjerna i opetovana neprijateljska i nasilna ponašanja s ciljem nanošenja boli, povrede i štete žrtvama i to posredstvom različitih elektroničkih uređaja. Kako bismo bolje razumjeli odrednice i okolnosti pod kojima se odvija elektroničko nasilje, brojne studije su se usmjerile na istraživanje različitih korelata virtualnog nasilja. Tako su nizom istraživanja obuhvaćeni različiti osobni, društveni i kontekstualni čimbenici poput sociodemografskih karakteristika, kognitivnih sposobnosti, stavova prema nasilju, samopoštovanja, socijalne prilagodbe, impulzivnosti, samokontrole, karakteristika obiteljskog funkcioniranja itd. Kada je riječ o individualnim čimbenicima, autori ističu sposobnost empatije kao jedne od značajnijih uloga u objašnjenju nasilnih ponašanja.

Empatija se najšire može definirati kao sposobnost razumijevanja misli i osjećaja druge osobe, odnosno zauzimanja perspektive druge osobe u određenoj situaciji („staviti se u tuđe cipele“). Drugim riječima, sposobnost empatije temelji se na vlastitom emocionalnom odgovoru koji proizlazi iz tuđeg emocionalnog stanja, te je sukladan emocionalnom stanju druge osobe. Autori se uglavnom slažu kako je empatija konstrukt koji uključuje dvije dimenzije: afektivnu i kognitivnu. Tako se afektivna dimenzija empatije odnosi na sposobnost dijeljenja, odnosno doživljavanja tuđeg emocionalnog stanja. U afektivnoj empatiji osoba razvija slične ili iste osjećaje u odnosu na emocije koje doživljava druga osoba što znači da u određenoj mjeri može osjećati ono što osjeća druga osoba. S druge strane, kognitivna dimenzija empatije odnosi se na sposobnost razumijevanja emocija drugoga. Na taj način sposobni smo razumjeti neku situaciju iz perspektive druge osobe, preuzeti ulogu ili stajalište druge osobe, odnosno u mogućnosti smo „vidjeti“ svijet onako kako ga drugi vide. 

Kada je riječ o odnosu empatije i nasilja, brojna istraživanja su utvrdila pozitivan odnos između empatije i prosocijalnih ponašanja te negativan odnos između empatije i nasilja. Drugim riječima, osobe koje imaju razvijenije empatičke sposobnosti više će koristiti društveno poželjna ponašanja poput suradnje, dijeljenja, pomaganja i brige prema drugima. S druge pak strane, niže razine empatije povezane su s različitim oblicima agresivnog postupanja. Sve je više nalaza kako su niske razine empatije povezane s češćim i ozbiljnijim nasilnim postupcima, i to ne samo u području tradicionalnih već i elektroničkih oblika nasilja. Tako se utvrdilo kako počinitelji elektroničkog nasilja imaju manje razvijene sposobnosti empatije (afektivnu i/ili kognitivnu) u odnosu na osobe koje doživljavaju elektroničko nasilje kao i u odnosu na one koje ni na koji način ne sudjeluju u elektroničkom nasilju. Također, dio autora smatra kako virtualna komunikacija može pogodovati smanjenju empatičkih reakcija kod pojedinaca. Za razliku od tradicionalnih vrsta nasilja u kojima počinitelj često svjedoči stresnim reakcijama žrtava na nasilje, u elektroničkim oblicima nasilja nerijetko izostaje vidljiva emocionalna reakcija žrtve. U takvom kontekstu odsustva direktne i cjelovite povratne informacija od strane žrtve (primjerice, tužan izraz lica, plač i sl.), empatičke reakcije od strane počinitelja mogu biti umanjene i posljedično dovesti do lakšeg upuštanja u različite oblike nasilničkog ponašanja.  

Sposobnost empatije prepoznata je  kao značajan čimbenik u predviđanju različitih oblika nasilja, uključujući i nasilje koje se odvija u virtualnom kontekstu. Iz navedenog proizlaze implikacije kako potreba za razvijanjem i unaprjeđivanjem empatije kod djece i mladih čini važan segment u prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja.

Slijedi nekoliko načina na koje se može potaknuti razvoj empatije:

razvoj djetetove vlastite sigurnosti (roditelji koji djetetu iskazuju ljubav, prihvaćanje i podršku jačaju osjećaj sigurnosti kod djeteta i pomažu stvaranju pozitivnih socijalnih odnosa)

roditelji kao primjer empatičnog ponašanja (roditelj kao model vlastitim ponašanjem daje primjer djetetu u razumijevanju i suosjećanju prema  drugim osobama)

razgovaranje o osjećajima i poticanje na izražavanje emocija (dijete se uči prepoznavanju i razlikovanju emocija te se potiče na verbalizaciju emocija koje osjeća u različitim situacijama)

učenje djeteta samoregulaciji negativnih osjećaja (dijete se uči prihvaćanju i konstruktivnom nošenju s negativnim emocijama i raspoloženjima)

–  pomaganje djetetu da uvidi sličnosti koje dijeli s drugima (poticanje djeteta da sebe doživi sličnim drugima i uvidi zajedničke karakteristike koje s njima dijeli)

zauzimanje perspektive druge osobe (poticanje djeteta da uvidi perspektivu druge osobe, odnosno da se zamisli u „tuđoj koži’“)

uživljavanje u emocionalna stanja drugih (pomaganje djetetu da osjeti emocije druge osobe, npr. pitanjem Kako se on osjećao kada si ga odgurnuo?)

učenje djeteta kako iskazati empatiju (upućivanje djeteta na različite načine iskazivanja empatije prema drugoj osobi, npr. Što možeš učiniti kako bi se tvoj prijatelj osjećao bolje?)

nagrađivanje empatičnog ponašanja (davanje pozitivnog potkrepljenja učvršćuje određeno ponašanje, npr. pohvaliti dijete kada reagira na empatičan način)

empatija je vještina koja se uči (empatičnost se kod djeteta uči i razvija kroz igru, oponašanje modela iz okoline, komunikaciju s drugim osobama i sl.)

Izvori:

Ang, R. P. i Goh, D. H. (2010). Cyberbullying Among Adolescents: The Role of Affective and Cognitive Empathy, and Gender. Child Psychiatry Human Development, 41(4), 387-397.

Bilić, V. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. U: Orel, M. (ur.) The New Vision of Future Technologies. Ljubljana: Eduvision, 71-84.

Beran, T. i Li, Q. (2007). The Relationship between Cyberbullying and School Bullying. Journal of Student Wellbeing, 1(2), 15-33.

Brewer, G. i Kerslake, J. (2015). Cyberbullying, self-esteem, empathy and loneliness. Computers in Human Behavior48, 255-260.

Eisenberg, N., Shea, C. L., Carlo, G. i  Knight, G. P. (2014). Empathy-related responding and cognition: A “chicken and the egg” dilemma. Handbook of Moral Behavior and Development2, 63-88.

Jolliffe, D. i  Farrington, D. P. (2004). Empathy and offending: A systematic review and meta-analysis. Aggression and Violent Behavior9(5), 441-476.

Raboteg-Šarić, Z. (1997). The role of empathy and moral reasoning in adolescent’s prosocial behaviour. Društvena Istraživanja-Časopis za Opća Društvena Pitanja6(30), 493-512.

Steffgen, G., König, A., Pfetsch, J. i Melzer, A. (2011). Are cyberbullies less empathic? Adolescents’ cyberbullying behavior and empathic responsiveness. Cyberpsychology, Behavior, and Social Networking14(11), 643-648.

Zych, I., Baldry, A. C., Farrington, D. P. i Llorent, V. J. (2019). Are children involved in cyberbullying low on empathy? A systematic review and meta-analysis of research on empathy versus different cyberbullying roles. Aggression and Violent Behavior45, 83-97.