Uloga empatije u elektroničkom nasilju

Uloga empatije u elektroničkom nasilju

Napisala: Nada Luetić

Elektroničko nasilje je relativno novi oblik agresivnog ponašanja koji uključuje namjerna i opetovana neprijateljska i nasilna ponašanja s ciljem nanošenja boli, povrede i štete žrtvama i to posredstvom različitih elektroničkih uređaja. Kako bismo bolje razumjeli odrednice i okolnosti pod kojima se odvija elektroničko nasilje, brojne studije su se usmjerile na istraživanje različitih korelata virtualnog nasilja. Tako su nizom istraživanja obuhvaćeni različiti osobni, društveni i kontekstualni čimbenici poput sociodemografskih karakteristika, kognitivnih sposobnosti, stavova prema nasilju, samopoštovanja, socijalne prilagodbe, impulzivnosti, samokontrole, karakteristika obiteljskog funkcioniranja itd. Kada je riječ o individualnim čimbenicima, autori ističu sposobnost empatije kao jedne od značajnijih uloga u objašnjenju nasilnih ponašanja.

Empatija se najšire može definirati kao sposobnost razumijevanja misli i osjećaja druge osobe, odnosno zauzimanja perspektive druge osobe u određenoj situaciji („staviti se u tuđe cipele“). Drugim riječima, sposobnost empatije temelji se na vlastitom emocionalnom odgovoru koji proizlazi iz tuđeg emocionalnog stanja, te je sukladan emocionalnom stanju druge osobe. Autori se uglavnom slažu kako je empatija konstrukt koji uključuje dvije dimenzije: afektivnu i kognitivnu. Tako se afektivna dimenzija empatije odnosi na sposobnost dijeljenja, odnosno doživljavanja tuđeg emocionalnog stanja. U afektivnoj empatiji osoba razvija slične ili iste osjećaje u odnosu na emocije koje doživljava druga osoba što znači da u određenoj mjeri može osjećati ono što osjeća druga osoba. S druge strane, kognitivna dimenzija empatije odnosi se na sposobnost razumijevanja emocija drugoga. Na taj način sposobni smo razumjeti neku situaciju iz perspektive druge osobe, preuzeti ulogu ili stajalište druge osobe, odnosno u mogućnosti smo „vidjeti“ svijet onako kako ga drugi vide. 

Kada je riječ o odnosu empatije i nasilja, brojna istraživanja su utvrdila pozitivan odnos između empatije i prosocijalnih ponašanja te negativan odnos između empatije i nasilja. Drugim riječima, osobe koje imaju razvijenije empatičke sposobnosti više će koristiti društveno poželjna ponašanja poput suradnje, dijeljenja, pomaganja i brige prema drugima. S druge pak strane, niže razine empatije povezane su s različitim oblicima agresivnog postupanja. Sve je više nalaza kako su niske razine empatije povezane s češćim i ozbiljnijim nasilnim postupcima, i to ne samo u području tradicionalnih već i elektroničkih oblika nasilja. Tako se utvrdilo kako počinitelji elektroničkog nasilja imaju manje razvijene sposobnosti empatije (afektivnu i/ili kognitivnu) u odnosu na osobe koje doživljavaju elektroničko nasilje kao i u odnosu na one koje ni na koji način ne sudjeluju u elektroničkom nasilju. Također, dio autora smatra kako virtualna komunikacija može pogodovati smanjenju empatičkih reakcija kod pojedinaca. Za razliku od tradicionalnih vrsta nasilja u kojima počinitelj često svjedoči stresnim reakcijama žrtava na nasilje, u elektroničkim oblicima nasilja nerijetko izostaje vidljiva emocionalna reakcija žrtve. U takvom kontekstu odsustva direktne i cjelovite povratne informacija od strane žrtve (primjerice, tužan izraz lica, plač i sl.), empatičke reakcije od strane počinitelja mogu biti umanjene i posljedično dovesti do lakšeg upuštanja u različite oblike nasilničkog ponašanja.  

Sposobnost empatije prepoznata je  kao značajan čimbenik u predviđanju različitih oblika nasilja, uključujući i nasilje koje se odvija u virtualnom kontekstu. Iz navedenog proizlaze implikacije kako potreba za razvijanjem i unaprjeđivanjem empatije kod djece i mladih čini važan segment u prevenciji i suzbijanju različitih oblika nasilja.

Slijedi nekoliko načina na koje se može potaknuti razvoj empatije:

razvoj djetetove vlastite sigurnosti (roditelji koji djetetu iskazuju ljubav, prihvaćanje i podršku jačaju osjećaj sigurnosti kod djeteta i pomažu stvaranju pozitivnih socijalnih odnosa)

roditelji kao primjer empatičnog ponašanja (roditelj kao model vlastitim ponašanjem daje primjer djetetu u razumijevanju i suosjećanju prema  drugim osobama)

razgovaranje o osjećajima i poticanje na izražavanje emocija (dijete se uči prepoznavanju i razlikovanju emocija te se potiče na verbalizaciju emocija koje osjeća u različitim situacijama)

učenje djeteta samoregulaciji negativnih osjećaja (dijete se uči prihvaćanju i konstruktivnom nošenju s negativnim emocijama i raspoloženjima)

–  pomaganje djetetu da uvidi sličnosti koje dijeli s drugima (poticanje djeteta da sebe doživi sličnim drugima i uvidi zajedničke karakteristike koje s njima dijeli)

zauzimanje perspektive druge osobe (poticanje djeteta da uvidi perspektivu druge osobe, odnosno da se zamisli u „tuđoj koži’“)

uživljavanje u emocionalna stanja drugih (pomaganje djetetu da osjeti emocije druge osobe, npr. pitanjem Kako se on osjećao kada si ga odgurnuo?)

učenje djeteta kako iskazati empatiju (upućivanje djeteta na različite načine iskazivanja empatije prema drugoj osobi, npr. Što možeš učiniti kako bi se tvoj prijatelj osjećao bolje?)

nagrađivanje empatičnog ponašanja (davanje pozitivnog potkrepljenja učvršćuje određeno ponašanje, npr. pohvaliti dijete kada reagira na empatičan način)

empatija je vještina koja se uči (empatičnost se kod djeteta uči i razvija kroz igru, oponašanje modela iz okoline, komunikaciju s drugim osobama i sl.)

Izvori:

Ang, R. P. i Goh, D. H. (2010). Cyberbullying Among Adolescents: The Role of Affective and Cognitive Empathy, and Gender. Child Psychiatry Human Development, 41(4), 387-397.

Bilić, V. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. U: Orel, M. (ur.) The New Vision of Future Technologies. Ljubljana: Eduvision, 71-84.

Beran, T. i Li, Q. (2007). The Relationship between Cyberbullying and School Bullying. Journal of Student Wellbeing, 1(2), 15-33.

Brewer, G. i Kerslake, J. (2015). Cyberbullying, self-esteem, empathy and loneliness. Computers in Human Behavior48, 255-260.

Eisenberg, N., Shea, C. L., Carlo, G. i  Knight, G. P. (2014). Empathy-related responding and cognition: A “chicken and the egg” dilemma. Handbook of Moral Behavior and Development2, 63-88.

Jolliffe, D. i  Farrington, D. P. (2004). Empathy and offending: A systematic review and meta-analysis. Aggression and Violent Behavior9(5), 441-476.

Raboteg-Šarić, Z. (1997). The role of empathy and moral reasoning in adolescent’s prosocial behaviour. Društvena Istraživanja-Časopis za Opća Društvena Pitanja6(30), 493-512.

Steffgen, G., König, A., Pfetsch, J. i Melzer, A. (2011). Are cyberbullies less empathic? Adolescents’ cyberbullying behavior and empathic responsiveness. Cyberpsychology, Behavior, and Social Networking14(11), 643-648.

Zych, I., Baldry, A. C., Farrington, D. P. i Llorent, V. J. (2019). Are children involved in cyberbullying low on empathy? A systematic review and meta-analysis of research on empathy versus different cyberbullying roles. Aggression and Violent Behavior45, 83-97.

Fenomen snimanja izazova na društvenim mrežama

Fenomen snimanja izazova na društvenim mrežama

Napisala: Anamarija Šesnić

Snimanje izazova na društvenim mrežama u posljednje je vrijeme sve popularnije, posebno među djecom i tinejdžerima. Društvene mreže su omogućile da različiti video sadržaji u sekundi obiđu čitav svijet, zahvaljujući čemu su mladi povezani više nego ikada prije. Na platformama poput Instagrama, Snapchata, a posebice TikToka, koji trenutačno broji oko 100 milijuna korisnika samo u Europi, nude se brojne zabavne mogućnosti. Mladi snimaju i dijele razna videa i izazove plesanja, pjevanja i imitiranja, uz korištenje različitih filtera i animacija. Osim što se u virtualnom svijetu zabavljaju, on im predstavlja i mogućnost za dokazivanje, stvaranje prijateljstva i popularnosti. Na prvi pogled radi se o bezopasnim aktivnostima na internetu, međutim sve je više opasnih izazova, koji su potaknuli brigu u društvu.

Iako su opasni izazovi među djecom postojali još u vrijeme prije interneta, sada je njihova ozbiljnost puno veća jer opasne igre i izazovi u vrlo kratkom vremenu dopiru do svakog mladog korisnika društvenih mreža te se širenje tih videa ne može kontrolirati. Tragični slučajevi smrti djece zbog izvođenja izazova posljednjih mjeseci šokirali su javnost. Svjedočimo smrti dječaka iz Srbije i djevojčice iz Italije, koji su umrli zbog izvođenja Blackout Challengea. To je izazov u kojem djeca guše sama sebe sve dok se ne onesvijeste. Internetom trenutno kruži još izazova, kao što su Drinking Challenge, u kojem se mladi natječu u količini popijenog pića ili neke druge tekućine i Cutting Challenge, u kojem mladi potiču jedni druge na samoozljeđivanje nožem, žiletom ili skalpelom. TikTokom hara i izazov Skull Breaker Challenge, u kojoj drugi trebaju podmetati nogu osobi prilikom skakanja da bi pala, što je uzrokovalo brojne prijelome i ozljede. U izazovu Pahuljica jedna osoba drugoj, koja leži na leđima, treba sipati pahuljice i mlijeko u usta, što može izazvati gušenje. Prije par godina među mladima je bila popularna i igra Blue Whale koja je odnijela desetke mladih života u svijetu. Poznata igra među tinejdžerima uključuje 50-dnevni izazov s 50 zadataka, kao što su da se plavi kit ureže na ruku, da se predmeti zabijaju u vene te je posljednji zadatak da se izvrši samoubojstvo, a sve pod prijetnjom da se zadatci moraju izvršiti, inače će se njima ili njihovim obiteljima nešto desiti. Na društvenim mrežama mogu se pronaći i opasna videa u kojima djeca i tinejdžeri pale utičnice metalnim novčićima, ližu WC školjke, u oči stavljaju različite kemikalije, gutaju tablete za pranje rublja (Tide Pod Challenge) i slično. Najnovija opasna igra ovih dana je da djeca legnu na cestu i čekaju auto dok se ne primakne sasvim blizu te se onda moraju brzo izmaknuti.

Nažalost, djeca i tinejdžeri su izrazito ranjiva skupina, u toj dobi podložna upadanju u zamku opasnih izazova kako bi se uklopili u virtualni svijet mladih te bili cool i u trendu. Iako se odraslima izazovi čine besmislenima, ne zaboravimo da djeca s njima odrastaju te jednim dijelom shvaćaju iste kao alat za prihvaćenost i popularnost među vršnjacima. Izvršavanjem izazova djeca smatraju da će ispuniti svoju potrebu za dokazivanjem, a osim toga, u toj dobi ona nemaju razvijeno kritičko mišljenje te su često lakovjerna, sugestibilna, kao i znatiželjna i radoznala.

Djeca odrastaju s tehnologijom dok se roditelji tek upoznaju s opasnostima s kojima se njihova djeca mogu susreti na internetu, stoga je jako važno da se shvati ozbiljnost ovakvih izazova te da se aktivnosti djece na internetu nadziru, ali ne zabranjuju. Apelira se na roditelje da se s djecom puno otvoreno razgovara o trenutnim trendovima i opasnostima, o mogućim posljedicama, onome što smiju, a što ne smiju i koji su ispravni načini dokazivanja i stjecanja prihvaćenosti od strane vršnjaka.  

Izvori:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/tiktok-blokirao-neprovjerene-racune-u-italiji-nakon-sokantne-smrti-djevojcice-u-izazovu-gusenja-15044984

https://www.womeninadria.com/tik-tok-izazov/

Kako prepoznati razliku između istinitih i lažnih vijesti?

Kako prepoznati razliku između istinitih i lažnih vijesti?

Napisala: Katarina Bašić

Medijska pismenost smatra se jednim od najvažnijih oblika pismenosti 21.stoljeća. Ona obuhvaća pristup pojedinca medijima i posjedovanje znanja na koji način koristiti medije. Također obuhvaća i znanje vrednovanja i kritičkog analiziranja različitih medijskih sadržaja te razvijanje vlastitih medijskih sadržaja kojima će pojedinci sudjelovati u izražavanju svojeg mišljenja. Takva znanja potrebna su i djeci i odraslima jer se vrlo često možemo suočiti sa sadržajima upitne vjerodostojnosti, posebice onda kada informacije primamo s društvenih mreža. Specifičnost društvenih mreža je  nepostojanje uredništva koje provjerava vijesti i selektira ih prije same objave, a s obzirom na suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije dijeljenje takvih lažnih i neprovjerenih informacija je jako brzo i ima dalekosežne posljedice. Dakle, lažne vijesti se zasnivaju na nepostojećim ili iskrivljenim činjenicama te im je osnovna nakana  manipulirati publikom i navoditi je na pogrešne zaključke o osobama, događajima ili pojavama o kojima se lažno izvještava. Zbog toga je vrlo važno prepoznati lažnu vijest, jer ponekad i mi sami, ne provjeravajući takve vijesti, postajemo dio kruga prenošenja lažnih vijesti u javnom prostoru. Jedna od lažnih vijesti koja je u posljednje vrijeme bila poprilično aktualna te je obuhvatila široku publiku je ona da se koronavirus počeo širiti tako što je osoba u Kini pojela zaraženog šišmiša.

  • Opasni koronavirus: Uzrok bi mogle biti zmije i šišmiš juha?
  • OBJAVILI VIDEO ŽENE KOJA JEDE ŠIŠMIŠE: Uzrok koronavirusa vrlo jasno se vidi na snimci!
  • Otkriven izvor koronavirusa? Sve više se sumnja na juhu od šišmiša!

Ovo su naslovi vijesti s tri različita, vrlo popularna portala koji prate sva aktualna zbivanja u Hrvatskoj. Na taj način je ova vijest došla do velikog broja ljudi te su mnogi u nju i povjerovali. No pažljivijim čitanjem i kritičkim promišljanjem možemo uvidjeti da to baš i ne drži vodu. Pročitajte savjete kako prepoznati lažne vijesti!

  1. Nemojte pročitati samo naslov! Naslovi vrlo često budu bombardirajući jer se na taj način želi privući čitatelj. Pročitajte cijeli članak da vidite je li naslov uopće povezan s onim što piše u ostatku članka.
  2. Provjerite tko je objavio članak! Provjerite domenu i izgled stranice jer to može ukazivati na to tko objavljuje vijest. Lažne vijesti se vrlo često nalaze na stranicama sumnjivog izgleda ili su objavljene na stranicama koje imaju neke čudne domene – vrlo često završavaju na com.co.
  3. Provjerite datum i vrijeme objave! Lažne vijesti se mogu širiti i tako da se prenosi neka stara vijest, a ljude se navodi da pomisle da se to događa upravo sada.
  4. Provjerite tko je autor! Takvom provjerom možemo otkriti mnogo informacija, jer provjerom ranijih članaka autora možemo vidjeti je li to vjerodostojan autor ili i inače širi neke lažne informacije.
  5. Provjerite korištene izvore! Vijesti koje ne sadrže informacije o izvorima svojih saznanja vrlo lako mogu biti lažne.
  6. Provjerite vijesti kod drugih izvora! Ako vam se vijest učini sumnjivom ili pomislite da nešto u njoj nedostaje, provjerite prenose li je i drugi medijski izvori.
  7. Provjerite upitne citate! Autori lažnih vijesti vrlo lako izmišljaju citate i pripisuju ih poznatim javnim osobama. Provjerite na Googleu i u drugim izvorima je li ta javna osoba uistinu to rekla.
  8. Razmislite prije nego što podijelite! Izvori lažnih vijesti oslanjaju se na to da će čitatelji dijeliti i širiti njihove sadržaje. Stoga razmislite malo prije nego što nešto podijelite i nemojte postajati dio kruga širenja lažnih vijesti.