Napisala: Magdalena Antičević

Elektroničko nasilje je vrsta nasilja koja može dovesti do brojnih negativnih, stresnih i traumatičnih iskustava koja za posljedicu mogu imati promjenu ponašanja kao i promjenu općeg stanja pojedinca. Na to kakve će posljedice na mentalno zdravlje ostaviti elektroničko nasilje velik utjecaj imaju strategije suočavanja koje  pojedinac posjeduje i koristi. Efikasnost strategija suočavanja očituje se u njihovom kapacitetu da reduciraju trenutni stres te preveniraju dugotrajne posljedice poput negativnog utjecaja nasilja na mentalno zdravlje ili razvoj bolesti.

Razlikuju se dvije skupine strategija suočavanja: reaktivne i preventivne. Reaktivne strategije suočavanja su načini reagiranje žrtve elektroničkog nasilja u situaciji kada se nasilje već dogodilo: izbjegavanje, prihvaćanje, opravdavanje i traženje socijalne podrške (podrška obitelji, prijatelja, školskih djelatnika – psiholog, pedagog, profesor…). S druge strane, preventivne strategije suočavanja nastoje reducirati ili spriječiti vjerojatnost javljanja elektroničkog nasilja (npr. razgovor uživo s nasilnikom može prevenirati nesporazum), povećati sigurnost i osvijestiti postojanje elektroničkog nasilja kako bi pružile pomoć bespomoćnim pojedincima.

U nekim istraživanjima (Price i Dalgleish, 2010.) navode se sljedeće strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem: korištenje društvenih mreža, ali neaktivno (biti „offline“), nekorištenje društvenih mreža koje koristi nasilnik, ne raditi ništa po pitanju sprječavanja nasilnika, blokirati nasilnika na društvenim mrežama. Također, istraživanje Dehue i sur. (2008.) navodi ove strategije suočavanja žrtve elektroničkog nasilja: pretvaranje da ignoriraš nasilje (7.2%), stvarno ignoriranje nasilnika (6.9%), uzvratiti nasilniku istom mjerom (5.7%), brisanje nasilnikovih poruka (3.1%).

Prethodno su opisane različite strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem koje koriste adolescenti, međutim, pitanje je koliko su one zaista efikasne. Efikasnost strategija suočavanja ne ovisi samo o žrtvi nasilja, već i o tome tko je nasilnik (žrtva ga zna ili je prikriven), o kojoj se vrsti elektroničkog nasilja radi, psihosocijalnom kontekstu žrtve kao i školskom okruženju. Upravo iz navedenih razloga najefikasnije za žrtvu je pratiti sljedeće korake kako bi što prije dobila potrebnu pomoć i prevenirala moguće posljedice te negativni utjecaj nasilja na mentalno zdravlje.

KAKO POMOĆI SAM SEBI KAD PREPOZNAŠ ELEKTRONIČKO NASILJE?

• Ignoriraj nasilnika (ponekad nasilnik prestane ukoliko ne dobije željenu pažnju)
• Povjeri se odrasloj osobi kojoj vjeruješ (ne smiješ patiti u tišini, obitelj ili djelatnik škole može ti pomoći pružiti pomoć i emocionalnu podršku)
• Blokiraj nasilnika (blokiranje nasilnika na svim društvenim mrežama onemogućava ga da te kontaktira na bilo koji način)
• Promijeni e-mail adresu i broj mobitela (još jedan način na koji možeš onemogućiti nasilnika u namjeri da te kontaktira)
• Skupljaj dokaze (neke društvene mreže imaju opciju kratkotrajnog prikaza fotografije ili teksta, zbog toga je važno koristiti opciju „screenshot“ kako bi uvredljiva fotografija ili objava ostala sačuvana ukoliko ju nasilnik u nekom trenutku izbriše)
• Kontaktiraj policiju ukoliko je potrebno (u slučaju dječje pornografije važno je kontaktirati policiju kako bi se pravovremeno uhvatilo nasilnika)
• Prijavi nasilnika društvenoj mreži (društvene mreže imaju opciju prijave korisnika koji se ne pridržava uvjeta korištenja, prijavom je moguće ostvariti da se nasilnika ukloni s društvene mreže)
• Osmisli sigurnosni plan (ukoliko si u nezdravom odnosu koji uključuje bilo koju vrstu nasilja, promijeni lozinku, blokiraj nasilnike, prijavi nasilje)
• Potraži stručnu pomoć (ukoliko si proživio bilo kakav oblik nasilja javi se školskom psihologu, Obiteljskom savjetovalištu, Centru za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, to su mjesta koja ti mogu pružiti adekvatnu pomoć kad se ne osjećaš psihički dobro)
• Izbjegavaj samooptuživanje (često se dogodi da je žrtva prije nasilja bila u bliskom kontaktu s nasilnikom (prijatelj, partner) te smatra da je sama kriva za ono što joj se događa, međutim važno je zapamtiti da je za nasilje UVIJEK I JEDINO kriv nasilnik!

Izvori:

Hinduja, S. i Patchin, J. W. (2015). Bullying Beyond the Schoolyard: Preventing and Responding to Cyberbullying (2nd edition). Thousand Oaks, CA: Sage Publications

Šléglová, V. i Cerna, A. (2011). Cyberbullying in Adolescent Victims: Perception and Coping. Cyberpsychology: Journal of Psychosocial Research on Cyberspace, 5(2)