Strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem kod adolescenata

Strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem kod adolescenata

Elektroničko nasilje je vrsta nasilja koja može dovesti do brojnih negativnih, stresnih i traumatičnih iskustava koja za posljedicu mogu imati promjenu ponašanja kao i promjenu općeg stanja pojedinca. Na to kakve će posljedice na mentalno zdravlje ostaviti elektroničko nasilje velik utjecaj imaju strategije suočavanja koje  pojedinac posjeduje i koristi. Efikasnost strategija suočavanja očituje se u njihovom kapacitetu da reduciraju trenutni stres te preveniraju dugotrajne posljedice poput negativnog utjecaja nasilja na mentalno zdravlje ili razvoj bolesti.

Razlikuju se dvije skupine strategija suočavanja: reaktivne i preventivne. Reaktivne strategije suočavanja su načini reagiranje žrtve elektroničkog nasilja u situaciji kada se nasilje već dogodilo: izbjegavanje, prihvaćanje, opravdavanje i traženje socijalne podrške (podrška obitelji, prijatelja, školskih djelatnika – psiholog, pedagog, profesor…). S druge strane, preventivne strategije suočavanja nastoje reducirati ili spriječiti vjerojatnost javljanja elektroničkog nasilja (npr. razgovor uživo s nasilnikom može prevenirati nesporazum), povećati sigurnost i osvijestiti postojanje elektroničkog nasilja kako bi pružile pomoć bespomoćnim pojedincima.

U nekim istraživanjima (Price i Dalgleish, 2010.) navode se sljedeće strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem: korištenje društvenih mreža, ali neaktivno (biti „offline“), nekorištenje društvenih mreža koje koristi nasilnik, ne raditi ništa po pitanju sprječavanja nasilnika, blokirati nasilnika na društvenim mrežama. Također, istraživanje Dehue i sur. (2008.) navodi ove strategije suočavanja žrtve elektroničkog nasilja: pretvaranje da ignoriraš nasilje (7.2%), stvarno ignoriranje nasilnika (6.9%), uzvratiti nasilniku istom mjerom (5.7%), brisanje nasilnikovih poruka (3.1%).

Prethodno su opisane različite strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem koje koriste adolescenti, međutim, pitanje je koliko su one zaista efikasne. Efikasnost strategija suočavanja ne ovisi samo o žrtvi nasilja, već i o tome tko je nasilnik (žrtva ga zna ili je prikriven), o kojoj se vrsti elektroničkog nasilja radi, psihosocijalnom kontekstu žrtve kao i školskom okruženju. Upravo iz navedenih razloga najefikasnije za žrtvu je pratiti sljedeće korake kako bi što prije dobila potrebnu pomoć i prevenirala moguće posljedice te negativni utjecaj nasilja na mentalno zdravlje.

KAKO POMOĆI SAM SEBI KAD PREPOZNAŠ ELEKTRONIČKO NASILJE?

  • Ignoriraj nasilnika (ponekad nasilnik prestane ukoliko ne dobije željenu pažnju)
  • Povjeri se odrasloj osobi kojoj vjeruješ (ne smiješ patiti u tišini, obitelj ili djelatnik škole može ti pomoći pružiti pomoć i emocionalnu podršku)
  • Blokiraj nasilnika (blokiranje nasilnika na svim društvenim mrežama onemogućava ga da te kontaktira na bilo koji način)
  • Promijeni e-mail adresu i broj mobitela (još jedan način na koji možeš onemogućiti nasilnika u namjeri da te kontaktira)
  • Skupljaj dokaze (neke društvene mreže imaju opciju kratkotrajnog prikaza fotografije ili teksta, zbog toga je važno koristiti opciju „screenshot“ kako bi uvredljiva fotografija ili objava ostala sačuvana ukoliko ju nasilnik u nekom trenutku izbriše)
  • Kontaktiraj policiju ukoliko je potrebno (u slučaju dječje pornografije važno je kontaktirati policiju kako bi se pravovremeno uhvatilo nasilnika)
  • Prijavi nasilnika društvenoj mreži (društvene mreže imaju opciju prijave korisnika koji se ne pridržava uvjeta korištenja, prijavom je moguće ostvariti da se nasilnika ukloni s društvene mreže)
  • Osmisli sigurnosni plan (ukoliko si u nezdravom odnosu koji uključuje bilo koju vrstu nasilja, promijeni lozinku, blokiraj nasilnike, prijavi nasilje)
  • Potraži stručnu pomoć (ukoliko si proživio bilo kakav oblik nasilja javi se školskom psihologu, Obiteljskom savjetovalištu, Centru za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, to su mjesta koja ti mogu pružiti adekvatnu pomoć kad se ne osjećaš psihički dobro)
  • Izbjegavaj samooptuživanje (često se dogodi da je žrtva prije nasilja bila u bliskom kontaktu s nasilnikom (prijatelj, partner) te smatra da je sama kriva za ono što joj se događa, međutim važno je zapamtiti da je za nasilje UVIJEK I JEDINO kriv nasilnik!

Napisala: Magdalena Antičević

Izvori:

Hinduja, S. i Patchin, J. W. (2015). Bullying Beyond the Schoolyard: Preventing and Responding to Cyberbullying (2nd edition). Thousand Oaks, CA: Sage Publications

Šléglová, V.Cerna, A. (2011). Cyberbullying in Adolescent Victims: Perception and Coping. Cyberpsychology: Journal of Psychosocial Research on Cyberspace, 5(2)

FOMO, ruminacija i društvena anksioznost

FOMO, ruminacija i društvena anksioznost

Korištenje društvenih mreža postalo je nezaobilazan dio svakidašnjice u modernome društvu. Ovo uvelike utječe na mentalno stanje pojedinca; u najvećoj mjeri mlađeg dijela populacije. Naravno, važno je naglasiti kako su posljedice korištenja društvenih mreža prisutne kod gotovo svih dobnih skupina, ali je utjecaj najistaknutiji kod mladih jer se oni u najvećoj mjeri koriste društvenim mrežama.

FOMO (eng. fear of missing out strah od propuštanja) odnosi se na osjećaj nelagode koji nastaje zbog straha od propuštanja informacija ili događaja koje pojedinac smatra bitnima, a za njih saznaje putem društvenih mreža. FOMO dovodi do konstantne potrebe za provjeravanjem društvenih mreža, a može postati opsesivna navika.

Neki od primjera FOMO-a:

  • Osoba provodi subotu navečer doma te prilikom korištenja društvene mreže saznaje da se njezini prijatelji zabavljaju u izlasku. Ova spoznaja joj izaziva nelagodu i anksioznost.
  • Osoba ima konstantnu potrebu za otvaranjem društvenih mreža. Iako ne traži konkretnu informaciju, lista po ponuđenim sadržajima (društvene mreže slažu ponuđeni sadržaj prema interesima korisnika).

Postoje još mnoge varijante FOMO-a. Jedna od njih je kada su uzrok FOMO-a informacije o određenoj temi. Ako je pojedinac zaokupljen npr. Sportom, on će konstantno imati potrebu provjeravati društvene mreže jer mu one nude mnoštvo informacija i sadržaja o sportu. Iako na prvu zvuči bezazleno, i ovakav oblik ponašanja može postati opsesivan. Pojedinac također počinje dobivati osjećaj anksioznosti i gubiti koncentraciju na svakidašnji život.

S druge strane, kod nekih se javlja JOMO (eng. joy of missing out sreća zbog propuštanja). U ovom je slučaju pojedinac zadovoljan onim što trenutno radi te zanemaruje potrebu provjere društvenih mreža. JOMO može značiti da osoba namjerno ignorira simptome FOMO-a te nastoji uživati u trenutnim aktivnostima, no u nekim slučajevima (uglavnom kod introvertnih osoba) JOMO se javlja kao potreba provjere društvenih mreža radi osjećaja zadovoljstva zbog nesudjelovanja u društvenim događajima.

Neki od primjera JOMO-a:

  • Osoba je namjerno odlučila ostaviti mobitel kod kuće te je provela slobodan dan u šetnji po prirodi. Na kraju dana se osjeća zadovoljno i ispunjeno.
  • Na kraju napornog dana osoba preko društvene mreže vidi kako se puno ljudi okupilo na nekom koncertu/partyju. Međutim, osoba nije raspoložena za izlazak te ova spoznaja u njoj izaziva osjećaj ugode i zadovoljstva jer je doma i pošteno će se naspavati.

Često se može vidjeti scena u kojoj prilikom društvene interakcije pojedinci provode vrijeme na mobitelu. Događa se i da svi sudionici interakcije ignoriraju jedan drugog jer “gledaju svatko u svoj ekran”. Izraz za takav oblik ponašanja je phubbing, a njegov najčešći uzrok  je upravo FOMO.

FOMO utječe na cjelokupan mentalitet društva, a ima brojne negativne posljedice. Dolazi do socijalne usporedbe, tj. pojedinac uspoređuje vlastiti život s onim što preko društvenih mreža saznaje o drugim ljudima (iz njegove okoline ili javnih osoba) premda je poznato da društvene mreže ne nude autentičnu presliku stvarnih života ljudi. Tako se javlja konstantno nezadovoljstvo samim sobom i svojim životom. Nadalje, upravo zbog te usporedbe i potrebe za izgradnjom određenog “imidža” kod ljudi se pojavljuje potreba za dokazivanjem, tj. objavljivanjem sadržaja na društvenim mrežama koji bi kod drugih trebao izazvati osjećaj FOMO-a. Tako nastaje začarani krug; ljudi pokušavaju izliječiti vlastiti FOMO tako što izazivaju taj osjećaj kod drugih.

Sve dosad spomenute komponente često dovode do ruminacije – učestalog razmišljanja o nečemu. Postoje razni oblici i uzroci ruminacije, koa se u žargonu naziva i overthinking. U slučaju kada je FOMO uzrok ruminacije, dolazi do opsesivnih misli o predmetu koji je i potaknuo pojavu FOMO-a. Upravo zbog prevelike zaokupiranosti uzrokom FOMO-a osoba postaje manje sposobna koncentrirati se na ostale stvari, preuveličava i širi opsesivnu tematiku te često i sama stvara nove dimenzije teme.

Primjer razvitka mentalnih poteškoća započeo bi  FOMO-om, koji bi uzrokovao zaokupiranost njegovim uzrokom. To bi kasnije rezultiralo pojavom ruminacije te bi se, ovisno o uzroku FOMO-a, kod osobe stvorila podloga pogodna za razvoj različitih mentalnih i poremećaja u ponašanju. Najčešći primjer je depresija i društvena anksioznost.

Do pojave društvene anksioznosti kod pojedinca može doći kada je uzrok FOMO-a prikaz nekog aspekta života osobe na društvenim mrežama. Pojedinac o životu osobe/skupine saznaje putem društvene mreže, zaključuje da je ono što je predstavljeno na društvenim mrežama istinito te postaje nezadovoljan vlastitim životom. To nezadovoljstvo kod njega izaziva ruminaciju, koja dovodi do nesigurnosti. Pojedinac tada pred okolinom postaje nervozan (anksiozan) jer ima osjećaj da se mora dokazati jer njegov život nije dovoljno dobar.

FOMO je samo jedna od nuspojava društvenih mreža i velikog raspona informacija koje one nude. To je samo akronim za strah koji se javlja u pojedincu, a iz tog straha proizlaze različite posljedice koje mogu dovesti do poremećaja razmišljanja i ponašanja. Najbolji način za pristupanje ovom problemu bi bio uvid u problem, tj. pokušaj razumijevanja zašto do njega dolazi, što se zapravo događa kada doživljavamo emociju straha zbog FOMO-a, i kako je kontrolirati.

Napisala: Ana Špac

Izvori:

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235285321830169X

https://d1wqtxts1xzle7.cloudfront.net/44832931/1-s2.0-S1550830713003479-main.pdf?1460934534=&response-content-disposition=inline%3B+filename%3DThe_governmentality_of_master_planning_h.pdf&Expires=1609686555&Signature=R67D-kD39YDjl-Pz1zcItZCzJPnldVSdEhj5BbRQJC8dOrqZbhQOSdwkiXMTTb5Yk-aRWH1GgS8VUnDk2EKUnwt6VN-ZzEva0Yp4R9vv68TovMU8Df~UMsH89AaHRBAjtO1-q0WuK2UdSCxkd-9Pa56uy9J25Tzx9aWZrrhq8S2CViOcirkqGA9hQLhlKY-7J4qkSNviTr5NRzZujsqiqyZ1-CxAXG-DARqW-7vbAthQMtLMPM3MLo44UK5jHVjy3BfKH27D8NLctp-6uxNPY32u7ekATd9mRP4R~ru9fHu4rmauXOPBsIlTuseiOmOlXr3-rJBZZGvQZhE-ARjBcg__&Key-Pair-Id=APKAJLOHF5GGSLRBV4ZA

https://guilfordjournals.com/doi/pdfplus/10.1521/jscp.2018.37.10.751

https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1111/j.1745-6924.2008.00088.x