Napisala: Petra Dominis Žura

Cyberbullying je čin kojim se nečija puka zabava može vrlo lako pretvoriti u noćnu moru drugoga; ono je zlostavljanje osoba putem elektroničkih kanala, najčešće društvenih mreža. Sve popularniji  način zlostavljanja žrtava  je “body shaming”- posramljivanje tijela.

Ovaj relativno recentan oblik nasilja postaje sve veći društveni problem; definicija koju prihvaća većina  istraživača te koja je postala dio nekolicine rječnika jest sljedeća: Body shaming čin je podvrgavanja osobe izrugivanju ili kritici  zbog navodnih tjelesnih nedostataka ili nesavršenosti. 

Naglašen je izraz ‘navodni’ nedostatci budući da su isti tek puki odraz društvenih očekivanja u smislu prihvatljivih standarda ljepote i izgleda. Ovaj zlostavljački čin negativno utječe na zdravlje žrtve te može imati dalekosežne posljedice. Posljedice koje ovakvo ponašanje izaziva utječu samo na žrtvu budući da su istraživanja pokazala kako nasilnici koji koriste body shaming prolaze uglavnom bez sankcija te pokazuju potpunu odsutnost empatije prema osobama kojima je usmjeren čin posramljivanja.

Nastavno na potonje, negativni utjecaji na ljudsko zdravlje manifestiraju se kod žrtve na način da body shaming:

• uništava samopouzdanje
• vodi preispitivanju vlastitih stavova
• iskrivljuje sliku o sebi kao osobi
• uzrokuje depresiju i anksioznost
• potiče izbjegavajuće te izolirajuće ponašanje
• potiče opsesivne misli o vlastitoj slici
• može uzrokovati poremećaje prehrane kao što su anoreksija, bulimija, prejedanje
• potiče emocije ljutnje, tuge i osjećaja nedostatnosti i manje vrijednosti.

Ovaj fenomen jednako pogađa žene i muškarce, iako je prisutna prevalencija viktimizacije žena u ovom području budući da je sama beauty industrija više usmjerena ženskom spolu. Neke od najčešćih karakteristika zbog kojih žene bivaju izrugivane su tjelesni faktori: mršavost, debljina, izgled i stanje kože, visina, (ne)korištenje šminke, dlakavost, oblik i veličina pojedinog dijela tijela, izbor odjeće i dr. Kod muškaraca primjećujemo slične faktore kojih nasilnici smatraju pogodnim za izvrgavanje ruglu. To su prije svega stereotipna mišljenja “nedovoljne muškosti”, kao npr. izbor odjeće koja se prema ustaljenim društvenim normama smatra ženskom ili muškom, zatim debljina, mršavost, muskulatura tijela, veličina muškog reproduktivnog organa, ćelavost te određene tjelesne funkcije kao pretjerano znojenje. Zlostavljači najčešće svojim zlobnim komentarima ciljaju na dio tijela žrtve u namjeri da povrijede i naškode istoj. Nažalost, živimo u društvu koje smatra da je iskazivanje vlastitog mišljenja važnije od poštivanja osjećaja drugih. Riječi imaju težinu i moć da nas povrijede. Nesvjesno, riječi mogu natjerati osobu da teži nerealističnim očekivanjima u vezi svoga tijela. Prema istraživanju NEDA-e (National Eating Disorders Association) 65% osoba s dijagnosticiranim poremećajem u prehrani izjavilo je kako je zlostavljanje izravno utjecalo na njihovo stanje.

Body shaming prisutan je u društvu od pamtivijeka, no tek je nedavno, sve većom konzumacijom platformi poput Instagrama, Twittera, Snapchata, Pinteresta i drugih, ovaj fenomen poprimio pozamašne i ozbiljne razmjere. Prisjetimo se samo kako su kroz TV, crtane i igrane filmove prikazivani ljudi jače tjelesne građe; gotovo uvijek se povezuju s atributima lijenosti, neaktivnosti, bolesti i ismijavaju se nerijetkim uspoređivanjem sa životinjama (krava, kit, slon itd.). U našoj je kulturi društveno prihvatljivo zbijati „dobronamjerne“ šale na račun nečije težine, sugerirati drugome smanjenje tjelesne težine pod izlikom „da je to dobro za njihovo zdravlje“. Pri ovoj tvrdnji ne referiramo se na savjete usmjerene osobama koje pate od pretilosti i čije je zdravlje ozbiljno ugroženo. Naravno, bitan je i način na koji se osobi sugerira rečeno pa svakako ne bismo smjeli  koristiti podsmijeh, ironiju ili sarkazam ukoliko zaista nekome želimo pomoći u donošenju zdravijih životnih navika. Ukoliko šaljivi i ini komentari na ovu tematiku imaju kao posljedicu vrijeđanje i izrugivanje, riječ je o body shamingu. Isto vrijedi i za sugestije i komentare usmjerene mršavim osobama. Tako se među popularnim komentarima na društvenim mrežama (a i u stvarnoj interakciji) mogu pronaći sljedeći:

„Bila bi bomba kad bi malo smršavila.“

„Nabaci malo mesa na kosti, izgledaš kao vješalica.“

„Nema šanse da staneš u tu haljinu.“

„Zar ćeš to sve pojesti?“

„Tako si debela/odvratna.“

„Moramo pozvati vučnu službu.“

„Lijepa si za veliku curu.“

„Nosi crno, stanjuje ti figuru.“

Osim verbalnih manifestacija body shaminga nailazimo na još niz radnji kojima zlostavljači vrijeđaju žrtve. Alarmantna je činjenica da nasilnici nisu samo pojedinci iza malih ekrana.  Mnoge žrtve prijavljuju slučajeve gdje su njihove privatne fotografije uzimane bez dozvole vlasnika te upotrebljavane za slike „prije i poslije“ u svrhu reklamiranja proizvoda za smanjenje tjelesne težine. Korporacije i sponzorirani programi često ciljaju na žrtve šaljući im reklamne oglase sadržaja „kako smršavjeti“, „kako izgledati bolje, ljepše, mlađe“, opetovano bez prethodnog pitanja i odobrenja osobe želi li spomenuto ili ne.

 Izranjaju mnogi profili koji sustavno i ciljano ismijavaju tijela koja nisu u kalupu društveno prihvatljivih. Tako je npr. Facebook profil imena Project Harpoon postavljen s namjerom da „trola“ profile osoba i pomoću alata za editiranje preoblikuje njihovo tijelo u tanje verzije. Sadržaje nastale na ovaj gnjusan i diskriminirajući način javnost je dijelila pod hashtagom #thinnerbeauty.

Body shaming nasilan je i neprimjeren čin, bio on u živo ili online, a karakterizira ga negativna osuda osobe temeljena na njenom fizičkom izgledu. Tipično, ljude se posramljuje kada se njihova tjelesna težina smatra prevelikom ili premalom ili ako se njihov izgled na smatra lijepim od strane većine. Naša kultura veliča idealiziranu tjelesnu sliku, na televiziji, na filmu, u časopisima, u virtualnom prostoru. Kada se u tim prostorima pojave osobe koje nasilnici smatraju neprihvatljivima, one postaju njihove žrtve. U krajnjim slučajevima, ne nailazeći na pomoć i podršku okoline, žrtva može posegnuti za samoubojstvom odgovarajući na taj način na konstantno zlostavljanje.

Izuzetno je bitno na vrijeme prepoznati ovakav oblik nasilja te primjereno i s razumijevanjem reagirati na isto. Ovaj zadatak predstavlja golem izazov žrtvama, roditeljima, nastavnicima,   socijalnim radnicima i svim dionicima koji su u službi zaštite žrtve iz razloga što društvo u cjelini još uvijek prihvaća izrugivanje kao bezazlenu zabavu. Ipak, malen pomak prema zaštiti žrtava cyberbullyinga i body shaminga vidljiv je u stvarnom i virtualnom svijetu.  S obzirom na potonje, izuzetno je pohvalan primjer Indonezije čiji pravni sustav prepoznaje body shaming kao kriminalnu radnju te zakonom kažnjava počinitelja te štiti žrtvu. U virtualnom svijetu, svjedoci smo izranjanja mnogih grupa podrške žrtvama cyberbullyinga, stranicama koje propagiraju pozitivnu sliku o sebi, bez obzira na veličinu, boju, obliku (#bodypositivity), savjetodavnih stranica i stranica za zaštitu mentalnog zdravlja.

U našoj je državi svakako potrebno sustavnije istraživanje fenomena elektroničkog nasilja kako bismo na najbolji mogući način pružili pomoć žrtvama. Dok na tom polju ne dostignemo razinu daleke nam Indonezije u sankcioniranju nasilnika, najmanje što možemo učiniti jest pružiti jedan “klik” i “like” novim snagama koje se u virtualnom svijetu bore protiv ovih oblika nasilja te biti bolji i ljubazniji prema onima koje je umjetno stvorena društvena norma stavila na marginu.

Izvori:  

-Stacey, C. “The Walk of (Body) Shame: The Detrimental Repercussions of Cyberbullying.” (2017).

-Pratiwi, Elsa. Law Enforcement Efforts against the Crime of Body Shaming Through Mediation. Pancasila and Law Review. 1. 101. (2021).

-Tan, Kim Hua. Stop Cyberbullying. (2019).

-Meet Project Harpoon, the Photoshop bullies attacking larger women on Facebook

(https://thenextweb.com/facebook/2015/08/21/little-dicks-vs-larger-women/)

-I’m Sick of Being Fat-Shamed by Instagram

(https://www.oprahmag.com/life/health/a23555561/instagram-ads-fat-shaming/ )

-Words Have Power: Can they lead to an eating disorder?

(https://www.magnolia-creek.com/eating-disorder-recovery-blog/what-is-body-shaming/ ) -“Body-shaming.” Merriam-Webster.com Dictionary (https://www.merriam-webster.com/dictionary/body-shaming. Accessed 7 Feb. 2021)

Elektroničko nasilje je vrsta nasilja koja može dovesti do brojnih negativnih, stresnih i traumatičnih iskustava koja za posljedicu mogu imati promjenu ponašanja kao i promjenu općeg stanja pojedinca. Na to kakve će posljedice na mentalno zdravlje ostaviti elektroničko nasilje velik utjecaj imaju strategije suočavanja koje  pojedinac posjeduje i koristi. Efikasnost strategija suočavanja očituje se u njihovom kapacitetu da reduciraju trenutni stres te preveniraju dugotrajne posljedice poput negativnog utjecaja nasilja na mentalno zdravlje ili razvoj bolesti.

Razlikuju se dvije skupine strategija suočavanja: reaktivne i preventivne. Reaktivne strategije suočavanja su načini reagiranje žrtve elektroničkog nasilja u situaciji kada se nasilje već dogodilo: izbjegavanje, prihvaćanje, opravdavanje i traženje socijalne podrške (podrška obitelji, prijatelja, školskih djelatnika – psiholog, pedagog, profesor…). S druge strane, preventivne strategije suočavanja nastoje reducirati ili spriječiti vjerojatnost javljanja elektroničkog nasilja (npr. razgovor uživo s nasilnikom može prevenirati nesporazum), povećati sigurnost i osvijestiti postojanje elektroničkog nasilja kako bi pružile pomoć bespomoćnim pojedincima.

U nekim istraživanjima (Price i Dalgleish, 2010.) navode se sljedeće strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem: korištenje društvenih mreža, ali neaktivno (biti „offline“), nekorištenje društvenih mreža koje koristi nasilnik, ne raditi ništa po pitanju sprječavanja nasilnika, blokirati nasilnika na društvenim mrežama. Također, istraživanje Dehue i sur. (2008.) navodi ove strategije suočavanja žrtve elektroničkog nasilja: pretvaranje da ignoriraš nasilje (7.2%), stvarno ignoriranje nasilnika (6.9%), uzvratiti nasilniku istom mjerom (5.7%), brisanje nasilnikovih poruka (3.1%).

Prethodno su opisane različite strategije suočavanja s elektroničkim nasiljem koje koriste adolescenti, međutim, pitanje je koliko su one zaista efikasne. Efikasnost strategija suočavanja ne ovisi samo o žrtvi nasilja, već i o tome tko je nasilnik (žrtva ga zna ili je prikriven), o kojoj se vrsti elektroničkog nasilja radi, psihosocijalnom kontekstu žrtve kao i školskom okruženju. Upravo iz navedenih razloga najefikasnije za žrtvu je pratiti sljedeće korake kako bi što prije dobila potrebnu pomoć i prevenirala moguće posljedice te negativni utjecaj nasilja na mentalno zdravlje.

KAKO POMOĆI SAM SEBI KAD PREPOZNAŠ ELEKTRONIČKO NASILJE?

• Ignoriraj nasilnika (ponekad nasilnik prestane ukoliko ne dobije željenu pažnju)
• Povjeri se odrasloj osobi kojoj vjeruješ (ne smiješ patiti u tišini, obitelj ili djelatnik škole može ti pomoći pružiti pomoć i emocionalnu podršku)
• Blokiraj nasilnika (blokiranje nasilnika na svim društvenim mrežama onemogućava ga da te kontaktira na bilo koji način)
• Promijeni e-mail adresu i broj mobitela (još jedan način na koji možeš onemogućiti nasilnika u namjeri da te kontaktira)
• Skupljaj dokaze (neke društvene mreže imaju opciju kratkotrajnog prikaza fotografije ili teksta, zbog toga je važno koristiti opciju „screenshot“ kako bi uvredljiva fotografija ili objava ostala sačuvana ukoliko ju nasilnik u nekom trenutku izbriše)
• Kontaktiraj policiju ukoliko je potrebno (u slučaju dječje pornografije važno je kontaktirati policiju kako bi se pravovremeno uhvatilo nasilnika)
• Prijavi nasilnika društvenoj mreži (društvene mreže imaju opciju prijave korisnika koji se ne pridržava uvjeta korištenja, prijavom je moguće ostvariti da se nasilnika ukloni s društvene mreže)
• Osmisli sigurnosni plan (ukoliko si u nezdravom odnosu koji uključuje bilo koju vrstu nasilja, promijeni lozinku, blokiraj nasilnike, prijavi nasilje)
• Potraži stručnu pomoć (ukoliko si proživio bilo kakav oblik nasilja javi se školskom psihologu, Obiteljskom savjetovalištu, Centru za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, to su mjesta koja ti mogu pružiti adekvatnu pomoć kad se ne osjećaš psihički dobro)
• Izbjegavaj samooptuživanje (često se dogodi da je žrtva prije nasilja bila u bliskom kontaktu s nasilnikom (prijatelj, partner) te smatra da je sama kriva za ono što joj se događa, međutim važno je zapamtiti da je za nasilje UVIJEK I JEDINO kriv nasilnik!

Napisala: Magdalena Antičević

Izvori:

Hinduja, S. i Patchin, J. W. (2015). Bullying Beyond the Schoolyard: Preventing and Responding to Cyberbullying (2nd edition). Thousand Oaks, CA: Sage Publications

Šléglová, V. i Cerna, A. (2011). Cyberbullying in Adolescent Victims: Perception and Coping. Cyberpsychology: Journal of Psychosocial Research on Cyberspace, 5(2)

Korištenje društvenih mreža postalo je nezaobilazan dio svakidašnjice u modernome društvu. Ovo uvelike utječe na mentalno stanje pojedinca; u najvećoj mjeri mlađeg dijela populacije. Naravno, važno je naglasiti kako su posljedice korištenja društvenih mreža prisutne kod gotovo svih dobnih skupina, ali je utjecaj najistaknutiji kod mladih jer se oni u najvećoj mjeri koriste društvenim mrežama.

FOMO (eng. fear of missing out – strah od propuštanja) odnosi se na osjećaj nelagode koji nastaje zbog straha od propuštanja informacija ili događaja koje pojedinac smatra bitnima, a za njih saznaje putem društvenih mreža. FOMO dovodi do konstantne potrebe za provjeravanjem društvenih mreža, a može postati opsesivna navika.

Neki od primjera FOMO-a:

• Osoba provodi subotu navečer doma te prilikom korištenja društvene mreže saznaje da se njezini prijatelji zabavljaju u izlasku. Ova spoznaja joj izaziva nelagodu i anksioznost.
• Osoba ima konstantnu potrebu za otvaranjem društvenih mreža. Iako ne traži konkretnu informaciju, lista po ponuđenim sadržajima (društvene mreže slažu ponuđeni sadržaj prema interesima korisnika).

Postoje još mnoge varijante FOMO-a. Jedna od njih je kada su uzrok FOMO-a informacije o određenoj temi. Ako je pojedinac zaokupljen npr. Sportom, on će konstantno imati potrebu provjeravati društvene mreže jer mu one nude mnoštvo informacija i sadržaja o sportu. Iako na prvu zvuči bezazleno, i ovakav oblik ponašanja može postati opsesivan. Pojedinac također počinje dobivati osjećaj anksioznosti i gubiti koncentraciju na svakidašnji život.

S druge strane, kod nekih se javlja JOMO (eng. joy of missing out – sreća zbog propuštanja). U ovom je slučaju pojedinac zadovoljan onim što trenutno radi te zanemaruje potrebu provjere društvenih mreža. JOMO može značiti da osoba namjerno ignorira simptome FOMO-a te nastoji uživati u trenutnim aktivnostima, no u nekim slučajevima (uglavnom kod introvertnih osoba) JOMO se javlja kao potreba provjere društvenih mreža radi osjećaja zadovoljstva zbog nesudjelovanja u društvenim događajima.

Neki od primjera JOMO-a:

• Osoba je namjerno odlučila ostaviti mobitel kod kuće te je provela slobodan dan u šetnji po prirodi. Na kraju dana se osjeća zadovoljno i ispunjeno.
• Na kraju napornog dana osoba preko društvene mreže vidi kako se puno ljudi okupilo na nekom koncertu/partyju. Međutim, osoba nije raspoložena za izlazak te ova spoznaja u njoj izaziva osjećaj ugode i zadovoljstva jer je doma i pošteno će se naspavati.

Često se može vidjeti scena u kojoj prilikom društvene interakcije pojedinci provode vrijeme na mobitelu. Događa se i da svi sudionici interakcije ignoriraju jedan drugog jer “gledaju svatko u svoj ekran”. Izraz za takav oblik ponašanja je phubbing, a njegov najčešći uzrok  je upravo FOMO.

FOMO utječe na cjelokupan mentalitet društva, a ima brojne negativne posljedice. Dolazi do socijalne usporedbe, tj. pojedinac uspoređuje vlastiti život s onim što preko društvenih mreža saznaje o drugim ljudima (iz njegove okoline ili javnih osoba) premda je poznato da društvene mreže ne nude autentičnu presliku stvarnih života ljudi. Tako se javlja konstantno nezadovoljstvo samim sobom i svojim životom. Nadalje, upravo zbog te usporedbe i potrebe za izgradnjom određenog “imidža” kod ljudi se pojavljuje potreba za dokazivanjem, tj. objavljivanjem sadržaja na društvenim mrežama koji bi kod drugih trebao izazvati osjećaj FOMO-a. Tako nastaje začarani krug; ljudi pokušavaju izliječiti vlastiti FOMO tako što izazivaju taj osjećaj kod drugih.

Sve dosad spomenute komponente često dovode do ruminacije – učestalog razmišljanja o nečemu. Postoje razni oblici i uzroci ruminacije, koa se u žargonu naziva i overthinking. U slučaju kada je FOMO uzrok ruminacije, dolazi do opsesivnih misli o predmetu koji je i potaknuo pojavu FOMO-a. Upravo zbog prevelike zaokupiranosti uzrokom FOMO-a osoba postaje manje sposobna koncentrirati se na ostale stvari, preuveličava i širi opsesivnu tematiku te često i sama stvara nove dimenzije teme.

Primjer razvitka mentalnih poteškoća započeo bi  FOMO-om, koji bi uzrokovao zaokupiranost njegovim uzrokom. To bi kasnije rezultiralo pojavom ruminacije te bi se, ovisno o uzroku FOMO-a, kod osobe stvorila podloga pogodna za razvoj različitih mentalnih i poremećaja u ponašanju. Najčešći primjer je depresija i društvena anksioznost.

Do pojave društvene anksioznosti kod pojedinca može doći kada je uzrok FOMO-a prikaz nekog aspekta života osobe na društvenim mrežama. Pojedinac o životu osobe/skupine saznaje putem društvene mreže, zaključuje da je ono što je predstavljeno na društvenim mrežama istinito te postaje nezadovoljan vlastitim životom. To nezadovoljstvo kod njega izaziva ruminaciju, koja dovodi do nesigurnosti. Pojedinac tada pred okolinom postaje nervozan (anksiozan) jer ima osjećaj da se mora dokazati jer njegov život nije dovoljno dobar.

FOMO je samo jedna od nuspojava društvenih mreža i velikog raspona informacija koje one nude. To je samo akronim za strah koji se javlja u pojedincu, a iz tog straha proizlaze različite posljedice koje mogu dovesti do poremećaja razmišljanja i ponašanja. Najbolji način za pristupanje ovom problemu bi bio uvid u problem, tj. pokušaj razumijevanja zašto do njega dolazi, što se zapravo događa kada doživljavamo emociju straha zbog FOMO-a, i kako je kontrolirati.

Napisala: Ana Špac

Izvori:

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S235285321830169X

https://d1wqtxts1xzle7.cloudfront.net/44832931/1-s2.0-S1550830713003479-main.pdf?1460934534=&response-content-disposition=inline%3B+filename%3DThe_governmentality_of_master_planning_h.pdf&Expires=1609686555&Signature=R67D-kD39YDjl-Pz1zcItZCzJPnldVSdEhj5BbRQJC8dOrqZbhQOSdwkiXMTTb5Yk-aRWH1GgS8VUnDk2EKUnwt6VN-ZzEva0Yp4R9vv68TovMU8Df~UMsH89AaHRBAjtO1-q0WuK2UdSCxkd-9Pa56uy9J25Tzx9aWZrrhq8S2CViOcirkqGA9hQLhlKY-7J4qkSNviTr5NRzZujsqiqyZ1-CxAXG-DARqW-7vbAthQMtLMPM3MLo44UK5jHVjy3BfKH27D8NLctp-6uxNPY32u7ekATd9mRP4R~ru9fHu4rmauXOPBsIlTuseiOmOlXr3-rJBZZGvQZhE-ARjBcg__&Key-Pair-Id=APKAJLOHF5GGSLRBV4ZA

https://guilfordjournals.com/doi/pdfplus/10.1521/jscp.2018.37.10.751

https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1111/j.1745-6924.2008.00088.x

Kako su društvene mreže napredovale, mladi su postali rizična skupina za izlaganje vrijeđanju, zlostavljanju i prijetnjama. Oni koji na online mrežama dijele devijantna mišljenja, agresivnost ili mržnju usmjerenu prema drugima lakše pronalaze partnere koji s njima dijele mišljenje nego što su to mogli prije, te svoje mišljenje iznose otvoreno bez skrivanja identiteta (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.). Najviše takvih komentara prisutno je na Facebooku i YouTubeu. Takve društvene mreže omogućuju hate grupama alate kojima će širiti svoju poruku. Oni koriste pažljivo osmišljene metode da bi privukli mlade koji će na njihove komentare reagirati. Komuniciranje s nepoznatim osobama povezano je s većim rizikom izloženosti govoru mržnje. Veći rizik imaju i mladi s dobrim akademskim postignućima, jer su sposobniji prepoznati takav sadržaj. Što su mladi manje suzdržani na online mrežama te što se slobodnije izražavaju imaju veći rizik da će biti žrtva govora mržnje (Harriman i sur., 2020.).

Govori mržnje ili tzv. hate komentari najčešće su usmjereni na seksualnu orijentaciju, vjersku orijentaciju, nacionalnost, spol te fizički izgled. Dugoročno izlaganje hate komentarima može uzrokovati diskriminaciju najranjivijih skupina, što će za posljedicu imati razvoj previše obrambenih stavova koji mogu biti opasni i koji mogu trajati mjesecima ili čak godinama (Harriman i sur., 2020.). Neka istraživanja izloženosti mladih materijalu mržnje na internetu pokazuju da je posjećivanje stranica mržnje povezano s ozbiljno nasilnim ponašanjem (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.). Nasilno i rizično ponašanje povezano je s lošim uklapanjem u društvo, a socijalna podrška, poput dobrih obiteljskih odnosa, služi kao zaštitni čimbenik protiv izvanmrežne viktimizacije, odnosno mogućnosti da se postane žrtvom govora mržnje. Stoga su mladi ljudi kojima nedostaje socijalna podrška vjerojatno i ranjiviji na internetsko nasilje. Također, mladi koji su žrtve offline nasilja imaju veću vjerojatnost da će biti žrtve online nasilja. Vrlo je vjerojatno da su žrtve bile nesretne i da su tijekom prethodne tri godine fizički zlostavljene u stvarnom, offline životu. Kao i izvanmrežni, tako i mrežni problemi imaju negativne psihološke posljedice za mlade. Online zajednice nude važne izvore društvene identifikacije mladih, a mnogi mladi ne čine razliku među ljudima koje upoznaju na online mrežama te onih koje susreću izvan mreže. Stoga mrežne grupe mržnje mogu postati izvor druženja djece i mladih (Hawdon, Ryan i Lucht, 2014.).

Govori mržnje mogu dovesti do radikalizacije kod mladih. Mladi vjeruju kako je nasilje nad drugima opravdano ukoliko se radi o obrani vlastite grupe. Mali broj djece unutar grupe može biti radikaliziran do te mjere da su spremni zagovarati nasilna djela na internetu. Mladi se mogu dovesti u takvu situaciju da vjeruju kako se obiteljske, socijalne ili kulturne vrijednosti čine bezvrijednima, pa kažemo da pate od anomije (Amon, 2010.). Stoga su skloni tražiti skupine koje će im dati osjećaj vrijednosti, zamjenske obitelji i identiteta, a to je sastavni dio adolescencije. Ukoliko je dovedeno do krajnjih granica, to može pružiti podršku širiteljima mržnje. Društvene mreže imaju tu sposobnost da omoguće mladima koji su „zainteresirani“ za širenje mržnje da pronađu prijatelje što je ključ za razvijanje osjećaja grupnog identiteta koji je toliko važan u procesu radikalizacije. Za hate grupe najveća prednost društvenih medija je omogućavanje mladima da sami šire govor mržnje dijeljenjem i lajkanjem sadržaja ili preporučivanjem videozapisa. Kako bismo unaprijed spriječili izloženost takvom sadržaju, potrebno je fokusirati se na educiranje djece o rizicima prisutnim na online mrežama te o prirodi zlobnih komentara. Program bi uključivao učenje pojedinca kako ograničiti vrijeme provedeno na internetu te kako izbjegavati rizične situacije kao što je komunikacija s nepoznatim osobama (Wotorson, 2003.). Neki od savjeta za djecu bili bi: 1. ako se susretnu s online govorom mržnje, bitno je odmah o tome obavijestiti roditelja, nekog odraslog člana obitelji ili učitelja, 2. ukoliko se osjećaju neugodno ili nesigurno kada pročitaju nešto uznemirujuće u chat sobi ili internetskoj stranici, trebaju se odjaviti i obavijestiti učitelja, knjižničara ili roditelja, 3. ne odgovarati na poruke koje sadrže mržnju ili nasilje.

Napisala: Fedora Santini

Izvori:

Harriman, N., Shortland, N., Su, M., Cote T., Testa M. A., Savoia, E. (2020). Youth Exposure to Hate in the Online Space: An Exploratory Analysis. Int. J. Environ. Res. Public Health, 17(22), 8531. URL: https://www.mdpi.com/1660-4601/17/22/8531/html

Hawdon, J., Oksanen, A. i Räsänen, P. (2014). Victims of Online Groups: American Youth’s Exposure to Online Hate Speech. The Causes and Consequences of Group Violence: From Bullies to Terrorists (str.165–182). Lexington Books. URL: https://www.researchgate.net/publication/264553660_Victims_of_Online_Groups_American_Youth%27s_Exposure_to_Online_Hate_Speech?enrichId=rgreq-abecf755229e4b0039539141ef1f2643-XXX&enrichSource=Y292ZXJQYWdlOzI2NDU1MzY2MDtBUzozOTE5Nzc2NTgwMTE2NDlAMTQ3MDQ2NjE2NDIxNQ%3D%3D&el=1_x_2&_esc=publicationCoverPdf

Wotorson, M. (2003). Hate on the Internet: A Response Guide for Educators and Families. Washington DC:A Partners Against Hate publication. URL: http://www.partnersagainsthate.org/publications/hoi_full.pdf

Marsi, F. (2019). How the far right is weaponising irony to spread anti-Muslim hatred. Retrieved April 25, 2019. URL: https://www.thenational.ae/world/europe/how-the-far-right-is-weaponising-irony-to-spread-anti-muslim-hatred-1.841430

Amon, K. (2010). Grooming for Terror: the Internet and Young People. Psychiatry, Psychology& Law, 17(3), 424-437.

http://www.fesbp.hu/common/pdf/Hate_Speech_Stanek_20160519.pdf

https://www.researchgate.net/publication/215660527_Fighting_Hate_and_Bigotry_on_the_Internet

http://floodhelp.uno.edu/uploads/Content%20Analysis/Gertstenfeld.pdf

https://epub.ub.uni-muenchen.de/68826/1/Rieger_Hate_and_counter-voices_in_the_Internet.pdf

https://mediasmarts.ca/online-hate/impact-online-hate