Napisala: Anamarija Bešlić
Elektroničko ili virtualno nasilje je pojam s kojim se danas sve češće susrećemo. Napretkom tehnologije i društvenih mreža život je nekima postao lakši dok je drugima uvelike otežan. Tako se nasilje prebacilo na društvene mreže i djeci poremetilo mir i sigurnost koje su imali kod kuće.
Iako u školama postoje brojni preventivni programi vršnjačkog nasilja, malo ih je fokusirano i na elektroničko nasilje. Njihov najveći nedostatak je što je pomoć upravo usmjerena na nasilje „licem u lice“ te se obraća samo žrtvama i počiniteljima, a promatrači i okolina ostaju neprimijećeni kao sudionici nasilja. Stoga je vrlo bitno osposobiti nastavnike i stručne suradnike za identificiranje uloge djeteta u krugu nasilja te za adekvatno reagiranje kako bi mlada osoba mogla zacijeliti i odrasti u stimulativnom socijalnom i emocionalnom okruženju. Kada su škola i svi zaposlenici škole prepoznati kao podržavajući, učenici su skloniji potražiti pomoć i prihvatiti savjet ili razgovor.
Upravo su nastavnici osobe koje su većinu dana s djecom te kao takvi imaju veliku ulogu u rješavanju problema. Ako nastavnik utvrdi da postoji elektroničko nasilje, jedan od prvih koraka bi bio porazgovarati sa žrtvom nasamo ili zajedno sa stručnim suradnikom, ali i s počiniteljem nasilja. Uz dva glavna aktera, potrebno je porazgovarati posebno i s ostalim sudionicima, svjedocima ili promatračima. Sljedeći korak bi bio uključiti i roditelje u razgovore, kako individualne tako i grupne. Oba koraka bi trebala biti obavljena odmah po saznanju o nasilju. Taj početak je vrlo bitan jer se djeci pokazuje da bilo kakvo nasilje ne može ostati na čekanju.
Nadalje, nastavnici bi trebali održati sastanak s ostalim stručnim suradnicima u školi te donijeti bitne odluke u vezi postupka rješavanja elektroničkog nasilja. To uključuje i izricanje pedagoških mjera koje su donesene na temelju Statuta škole. Također, stručni suradnici i nastavnici bi trebali održati zajednički sastanak s počiniteljem i njegovim roditeljima kako bi se utvrdio definirao plan postupanja. Sve navedeno bi se trebalo napraviti u najkraćem mogućem roku kako bi se pokazala nulta tolerancija prema elektroničkom nasilju.
Osim toga, važno je, nakon što se dogodilo elektroničko nasilje, pokrenuti razgovor o toj temi s ostalim učenicima. Tako jedan od načina rješavanja problema može biti i održavanje sata razrednika na temu elektroničkog nasilja. Neke od tema nastavnog sata mogu biti: „Što je cyberbullying?“, gdje bi cilj bio razviti opće razumijevanje o cyberbullyingu, njegovim karakteristikama te kako ga prepoznati; zatim „Posljedice cyberbullyinga“, s ciljem da se djecu poduči o ozbiljnosti cyberbullyinga i njegovim pravnim posljedicama; te „Što raditi u slučaju pojave cyberbullyinga“, gdje bi se učenike upoznalo s načinima kako pomoći ili reagirati u takvoj situaciji. Pritom se nastavnici mogu poslužiti priručnikom Udruge roditelja „Korak po korak“ dostupnim na sljedećoj poveznici.
Djeci je dobro prikazati elektroničko nasilje na njima blizak način, pomoću animiranih filmova, npr. videa Centra „Krugovi“, gdje je prikazana jedna školska situacija s vidljivim padom samopouzdanja, uloga žrtve, napadača i ostalih sudionika, ali i kako se situacija može riješiti pravilnim reagiranjem.
Jedan od zanimljivijih načina na koji se djeci može približiti tema elektroničkog nasilja je i kroz tehnologiju, npr. razne aplikacije kojima je cilj prevencija elektroničkog nasilja.
Vrlo je bitno isticati web-stranice i mjesta za pomoć i ispovijed jer na takav način mladi koji prolaze kroz težak period, a ne mogu se otvoriti obitelji, nastavnicima ili stručnim suradnicima, mogu pronaći mjesto gdje se osjećaju sigurno.
Izvori:
https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1173/datastream/PDF/view