Rizični i zaštitni čimbenici u okviru činjenja i doživljavanja elektroničkih oblika nasilja

Rizični i zaštitni čimbenici u okviru činjenja i doživljavanja elektroničkih oblika nasilja

Elektroničko nasilje proizvodi razne negativne posljedice za žrtve, ali i za ostale sudionike, bez obzira radi li se o počiniteljima ili svjedocima. S obzirom da su svi navedeni pod većim rizikom od razvijanja neprilagođenog psihosocijalnog doživljavanja i ponašanja ili određenih psihopatoloških smetnji i poremećaja, nužno je prepoznati i definirati sve one čimbenike čije je djelovanje okarakterizirano kao zaštitno ili pak rizično za sudjelovanje u online nasilničkim ponašanjima, da bi se mogle izraditi i implementirati što efikasnije mjere i programi u svrhu preveniranja i interveniranja u slučajevima nasilja, te razvijati programi pomoći i zaštite za sve sudionike elektroničkog nasilja. Pod zaštitne čimbenike ubrajaju se svi oni faktori koji su povezani sa sprječavanjem ili smanjenjem vjerojatnosti za pojavu elektroničkog nasilja, dok se pod rizične čimbenike ubrajaju svi oni faktori koji povećaju vjerojatnost za pojavu ili širenje takvih oblika nasilja. Također, čimbenici zaštite i rizika mogu se promatrati s aspekta različitih domena iz kojih proizlaze: individualnih, obiteljskih, školskih i vršnjačkih, te domene šire zajednice.

Zaštitni čimbenici

Individualne osobine
Zaštitni čimbenici uključuju sve one osobine pojedinca, bilo naslijeđene ili stečene, koje doprinose smanjenju rizika od uključivanja ili razvijanja posljedica sudjelovanja u elektroničkom nasilju. Izvor su osobnih snaga i kompetencija pojedinca koje određuju način suočavanja i nošenja s različitim nepoželjnim i neprimjerenim ponašanjima. Pokazalo se kako su naprednije intelektualne sposobnosti, viši školski uspjeh te visoko samopoštovanje negativni prediktori uključenosti u različita antisocijalna ponašanja. Također, visoka razina samokontrole u vidu sposobnosti kratkoročnog ili dugoročnog suzdržavanja od činjenja nepoželjnog ponašanja, kao i sposobnost kontrole negativnih reakcija i emocija poput ljutnje, straha i tuge, doprinose manjoj vjerojatnosti od uključivanja u činjenje elektroničkog nasilja. Osobe koje su usvojile adaptivne strategije rješavanja problema i socijalnih konflikata, vjerojatnije će na nasilje odgovoriti primjerenim i neagresivnim reakcijama. Također, posebno se ističu odrednice ponašanja koje su usmjerene na dobrobit drugih, kao što su empatija i moralne vrijednosti. Sposobnost prepoznavanja i dijeljenja tuđih emocija pridonosi većoj osviještenosti i osjetljivosti na patnju drugog, dok osobna odgovornost, moralni osjećaji te moralna prosudba smanjuju vjerojatnost od nanošenja štete drugim pojedincima.

Individualni zaštitni čimbenici:

  • više intelektualne sposobnosti
  • visoko samopoštovanje i samopouzdanje
  • visok školski uspjeh
  • razvijena emocionalna regulacija
  • uspješna samokontrola
  • konstruktivne strategije rješavanja problema
  • viša razina empatije
  • više razine moralnih odrednica ponašanja.

Obiteljski čimbenici
Važnom odrednicom se pokazao odnos djece s roditeljima te kompetencije samih roditelja u odgoju i poučavanju mladih. Naime, toplo obiteljsko okruženje s niskim razinama konflikata, te pozitivna i otvorena komunikacija djece s roditeljima doprinose manjoj vjerojatnosti da će pojedinac biti uključen u nasilna djelovanja. Roditelji koji iskazuju adekvatnu skrb i brigu za dijete, pokazuju visoku emocionalnost, ali i bihevioralnu kontrolu u vidu postavljanja jasnih granica i pravila djetetu djeluju kao značajni zaštitni faktori. Pritom je bitna odrednica roditeljskog znanja i vještina u pogledu digitalnih tehnologija: roditelji koji pokazuju više razine informiranosti i upućenosti, lakše mogu educirati i nadzirati dijete u korištenju elektroničkih medija.

Obiteljski zaštitni čimbenici:

  • pozitivan odnos s roditeljima
  • topla i otvorena komunikacija djeteta i roditelja
  • odnos povjerenja i podrške
  • autoritativan roditeljski stil
  • visoka razina roditeljskog znanja i informiranosti
  • adekvatan nadzor i kontrola djeteta.

Čimbenici vezani uz školu i vršnjake
Uključuju sve one mjere koje stručnjaci u odgojno-obrazovnim ustanovama provode s ciljem sprječavanja pojave nasilja, ali i pružanja podrške djeci uključenoj u elektroničko nasilje. Provođenje preventivnih programa, ali i pružanje psihosocijalne podrške žrtvama i počiniteljima nasilja od visoke je važnosti za suzbijanje pojave  i ublažavanje posljedica nasilja među djecom. Također, djeca koja imaju pozitivne stavove prema školi i vršnjacima, razvijaju otvorene i podržavajuće odnose sa stručnim djelatnicima te se uče toleranciji, međusobnom uvažavanju i konstruktivnim strategijama rješavanja konflikata, imaju nižu vjerojatnost za sudjelovanje u nasilničkim ponašanjima.

Školski i vršnjački zaštitni čimbenici:

  • pozitivan stav prema školi
  • otvorena i dvosmjerna komunikacija između nastavnika i djeteta
  • podrška od strane nastavnika i školskog osoblja
  • educiranost nastavnika u pogledu digitalnih tehnologija
  • negativni stavovi o nasilju
  • poticanje prijavljivanja nasilja stručnim osobama
  • postavljanje i provođenje jasnih pravila za sprječavanje nasilja
  • izrada i provedba programa prevencije nasilja i intervencije kod pojave nasilja
  • pozitivni odnosi s vršnjacima
  • treniranje socijalnih vještina i konstruktivnog rješavanja sukoba među vršnjacima.

Obilježja šire zajednice
Obuhvaćaju one elemente i aktivnosti koje se provode ne samo na razini pojedinih ustanova ili institucija već zahvaćaju razinu šire lokalne zajednice ili pak djeluju na nacionalnoj razini u svrhu suzbijanja elektroničkog nasilja. Takvi zaštitni čimbenici djeluju kroz poticanje edukacije i informiranja šire javnosti o problematici elektroničkog nasilja, poticanje suradnje nadležnih službi, izradu lokalnih i nacionalnih planova i programa za suzbijanje nasilja te osiguravaju program zaštite i pomoći sudionicima elektroničkog nasilja. 

Zaštitni čimbenici šire zajednice:

  • visoka razina svijesti javnosti o problematici elektroničkog nasilja
  • educiranost javnosti o aspektima sigurnog korištenja interneta
  • postojanje zakonske regulative i pravnog okvira za suzbijanje elektroničkog nasilja
  • izrada i implementacija programa prevencije i intervencije na lokalnoj i nacionalnoj razini
  • poticanje interdisciplinarnosti i suradnje nadležnih službi i institucija
  • poticanje stručnih istraživanja u području elektroničkog nasilja.

Rizični čimbenici

Individualne osobine
Za razliku od zaštitnih čimbenika koji predstavljaju svojevrsne zaštitne ili adaptivne mehanizme, rizični se čimbenici odnose na određene disfunkcije ili neprilagođene načine doživljavanja i ponašanja pojedinaca. Tako se pokazalo kako su niže samopoštovanje pojedinaca, lošije kognitivne sposobnosti i niži školski uspjeh prediktivni za doživljavanje i činjenje elektroničkog nasilja. Također, djeca koja pokazuju razvojne poteškoće ili se ističu prema nekim tjelesnim i ponašajnim obilježjima, lakše postaju mete nasilja.

Kod počinitelja nasilja izraženije su poteškoće u samokontroli i emocionalnoj samoregulaciji, te je prisutna veća impulzivnost i izraženije neprijateljske tendencije prema drugima. Kada je riječ o sociodemografskim karakteristikama, utvrdilo se kako su dječaci češće uključeni u direktne oblike nasilja, dok se djevojčice češće koriste indirektnim ili relacijskim oblikom nasilja. Također, adolescenti mlađe životne dobi u odnosu na mlađu djecu ili starije adolescente u većem su riziku od sudjelovanja u nasilničkim ponašanjima. Među ove čimbenike valja svakako ubrojiti i učestalost korištenja digitalnih medija pri čemu se korištenje zabavno-komunikacijskih servisa poput društvenih mreža pokazalo visoko prediktivnim za činjenje, ali i doživljavanje elektroničkog nasilja.

Individualni rizični čimbenici:

  • spol djeteta
  • mlađa dob pojedinca
  • niže samopoštovanje i samopouzdanje
  • niži intelektualni kapaciteti
  • niži školski uspjeh
  • tjelesni i psihosocijalni deficiti
  • razvojne poteškoće
  • isticanje djece prema nekim fizičkim ili ponašajnim obilježjima
  • slabija samokontrola i emocionalna regulacija
  • impulzivnost i agresivnost
  • smanjeni osjećaj krivnje i grižnje savjesti
  • niže razine prosocijalnog ponašanja, empatije i moralnih odrednica
  • lošije socijalne vještine i lošije strategije rješavanja sukoba
  • pozitivni stavovi prema nasilju
  • učestalo korištenje digitalnih medija.

Obiteljski čimbenici
Odnose se na nisku kvalitetu odnosa roditelj-dijete i na opću negativnu atmosferu obiteljskog okruženja. Pozitivnim prediktorima elektroničkog nasilja pokazala se niska emocionalnost i loša komunikacija između roditelja i djeteta, kao i visoka razina sukoba u obiteljskom okruženju. Roditelji koji provode strogu disciplinu koristeći restriktivne i kažnjavajuće odgojne mjere, ali i one pretjerano popustljive i fleksibilne, povećavaju vjerojatnost da će dijete sudjelovati u nasilničkom ponašanju. Također, roditelji koji ne raspolažu adekvatnim znanjem o računalnim tehnologijama te pritom ne vrše nadzor i kontrolu nad djetetovim korištenjem interneta, mogu doprinijeti većoj izloženosti djeteta online nasilju.

Obiteljski rizični čimbenici:

  • niska emocionalnost i niska povezanost između roditelja i djeteta
  • loša komunikacija i visoka razina konflikata u obitelji
  • svjedočenje nasilju u obitelji
  • autoritaran ili popustljiv roditeljski stil
  • nekonzistentno provođenje roditeljske discipline
  • neadekvatan roditeljski nadzor i kontrola djeteta
  • niska educiranost roditelja o elektroničkim tehnologijama
  • nedovoljna uključenost roditelja u djetetove školske aktivnosti.

Čimbenici vezani uz školu i vršnjake
Tu se ubrajaju oni faktori koji ne pridonose sprječavanju nasilja ili pak ne nude adekvatne mehanizme reagiranja na pojavu nasilja. Tako visokorizični čimbenik predstavlja nepostojanje jasnih prevencijskih i intervencijskih programa u pojavi nasilja od strane školskog sustava, manjak adekvatne educiranosti i informiranosti stručnog osoblja, te nedostatak otvorene i podržavajuće komunikacije između djece i nastavnika. Također, školski sustav koji ne promovira suradnička ponašanja među djecom i ne uspijeva podučavati djecu socijalno prihvatljivim i adaptivnim ponašanjima, otvara prostor pojavi agresivnih i nasilničkih ponašanja među djecom.

Školski i vršnjački rizični čimbenici:

  • manjak dijaloga i otvorene komunikacije između stručnih suradnika i djece
  • neadekvatan sustav pružanja podrške djeci i mladima
  • needuciranost djelatnika i nedovoljno znanje o digitalnim tehnologijama
  • nepostojanje jasnih stavova i pravila u pogledu nasilja
  • nedovoljno planiranje i provođenje prevencijskih i intervencijskih programa u suzbijanju nasilja
  • visoka razina sukoba i neprihvaćanja među vršnjacima
  • tolerancija prema nasilju i međuvršnjačko poticanje nasilja
  • izloženost i svjedočenje vršnjačkom nasilju.

Obilježja šire zajednice
Najčešće se radi o nepostojanju jasnih i definiranih strategija za suzbijanje elektroničkog nasilja kao i o nedovoljnoj educiranosti stručnjaka i javnosti o problematici ovog fenomena. Zajednica u kojoj ne postoje jasno definirani stavovi o nultoj toleranciji na nasilje, a time i adekvatni planovi i programi za prevenciju nasilja, te programi zaštite i pomoći žrtvama i počiniteljima nasilja, kao takvi predstavljaju potencijalan okvir za pojavnost i širenje elektroničkog nasilja među djecom i mladima.

Rizični čimbenici šire zajednice:

  • niska educiranost građana o aspektima korištenja digitalnih tehnologija
  • nedovoljna svijest javnosti o problematici elektroničkog nasilja
  • nepostojanje zakonske regulative u suzbijanju elektroničkog nasilja
  • nedovoljan dijalog i suradnja između stručnjaka i javnih institucija
  • nepostojanje programa prevencije i intervencije nasilja na lokalnoj i nacionalnoj razini
  • nepostojanje programa zaštite i pomoći sudionicima nasilja
  • nepostojanje medijskih kampanja s ciljem suzbijanja nasilja
  • nedovoljna stručna istraživanja o prevalenciji i problematici elektroničkog nasilja.

Napisala: Nada Luetić

Izvori:

Batori, M. i Ćurlin, M. (2020). Nasilje putem interneta među adolescentima. Zdravstveni glasnik6(1), 104-114.

Bilić, V. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. U: Orel, M. (ur.) The New Vision of Future Technologies. Ljubljana: Eduvision, 71-84.

Bilić, V., Buljan Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Buljan Flander, G., Dugić, S. i Handabaka, I. (2015). Odnos elektroničkog nasilja, samopoštovanja i roditeljskih čimbenika kod adolescenata. Klinička Psihologija8(2), 167-180.

Tokunaga, R. S. (2010). Following you home from school: A critical review and synthesis of research on cyberbullying victimization. Computers in Human Behavior26(3), 277-287.

Velki, T. i  Kuterovac Jagodić, G. (2016). Možemo li na temelju prediktora tradicionalnoga vršnjačkog nasilja predviđati elektroničko vršnjačko nasilje?. Društvena Istraživanja: Časopis za Opća Društvena Pitanja25(4), 523-545.

Vrhovnik, A. (2019). Elektroničko nasilje među djecom i mladima. Psychē2(1), 78-78.

Vrste nasilja na internetu

Vrste nasilja na internetu

Virtualno zlostavljanje, s obzirom na njegovu zastupljenost u modernom svijetu, postalo je jedno od glavnih problema današnjice mladih. Njegova sveprisutnost s vremenom se adaptirala u živote mladih koji u velikom broju nesvjesno cyberbullying vrše čak i na dnevnoj bazi. Pojavnost cyberbullyinga je postepeno izbrisala granice dopuštenog i prihvatljivog internetskog bontona. Sukladno tome, komuniciranje i dijeljenje vlastitog mišljenja preko poznatih društvenih platformi (Facebooka, Instagrama, Twittera, blogova…) s vremenom izrasta u rutinu kakvoj se mladi prilagođavaju. Iako se ne deklariraju kao virtualni zlostavljači (uglavnom zbog neznanja, ali i nesvjesnosti), priklanjaju se cyberbullyingu i unesrećuju ljude oko sebe. Internetsko nasilje se zbog svoje raširenosti pojavljuje u više oblika i na više načina.

Vrijeđanje – agresivna rasprava koja se odvija između dvije ili više osoba preko internetskih platformi. Uglavnom se radi o javnom nasilju s namjerom izazivanja tuge, srama i bijesa u osobi kojoj su uvrede upućene.

Uznemiravanje – zlostavljač se fokusira na uznemirujuće događaje kojima je osnovni zadatak prisiliti žrtvu da se osjeća poniženo ili u podređenoj poziciji dok on izražava svoju dominaciju. Uznemiravanje se vrši slanjem ponižavajućih poruka žrtvi ili grupi ljudi. Dakle, uznemiravanje se provodi kako u privatnoj, tako i u javnoj komunikaciji. Razlika između uznemiravanja i vrijeđanja jest u tome što uznemiravanje traje duži vremenski period. Također, vrijeđanje u pojedinim slučajevima zna biti dvosmjerno dok u uznemiravanju napadnuta strana želi prekinuti komunikaciju.

Ogovaranje i klevetanje – objavljivanje neistinitih tvrdnji kako bi se ocrnila i izvrijeđala druga osoba. Zlostavljač pokušava svojim činom upropastiti reputaciju žrtve, a to se uglavnom vrši javno. Osim zlostavljanja vršnjaka, u ovom slučaju žrtve internetskog nasilja mogu biti i nastavnici. Učenici nerijetko stvaraju internetske stranice na kojima objavljuju neprimjerene sadržaje s namjernom ismijavanja svojih nastavnika.

Lažno predstavljanje – za ovaj oblik internetskog nasilja karakteristično je stvarati lažne profile, hakirati tuđe i slati fotografije i poruke pod tuđim ili lažnim imenima. Cilj je poniziti i javno osramotiti žrtvu.

Javno razotkrivanje – odnosi se na situacije u kojima zlostavljač dijeli s drugim ljudima informacije koje mu žrtva kazuje ili šalje u povjerenju. Najčešće se zbiva nakon raskida prijateljstava ili ljubavnih veza. Provodi se zbog zlostavljačeve nemoći i namjere povređivanja druge strane, a najprisutnije je na društvenim mrežama.

Obmanjivanje – nedozvoljeno priopćavanje informacija drugoj osobi. Srodno je s prethodna dva oblika, ali razlikuje se po načinu na koji zlostavljač dolazi do informacija; odnosi se na manipulacije koje zlostavljač koristi kako bi naveo žrtvu da mu povjeri tajne kojima se ne ponosi.

Isključivanje – prisilni izlazak iz neke grupe ili zajednice. Vrši se kroz igrice, blogove ili bilo koje druge stranice za koje je potrebna lozinka.

Uhođenje ili proganjanje – slanje prijetećih poruka, zastrašivanje i vrijeđanje. Žrtva se uglavnom boji za svoju sigurnost. Uglavnom se provodi anonimno i privatno te ostali korisnici interneta nisu u mogućnosti uvidjeti da se nasilje odvija.

Napisala: Sara Kljajić

Izvor:

Willard, Nancy E. (2007). Cyberbullying and cyberthreats: Responding to the challenge of online social aggression, threats, and distress. Research press.

Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje djece i mladih

Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje djece i mladih

Tehnološki razvoj je omogućio lakši i učestaliji pristup internetu te djeca i mladi provode sve više vremena koristeći tehnološke uređaje i internet, najčešće kao izvor zabave i/ili komunikacije (društvene mreže, stranice za igre i sl.). Neke od beneficija interneta su laka komunikacija s vršnjacima, razvoj komunikacijskih vještina i medijske pismenosti. S korištenjem interneta dolaze i rizici i potencijalni problemi kao što je sve učestalije elektroničko zlostavljanje (eng. cyberbullying), lažni profili na društvenim mrežama, zlouporaba podataka i izloženost neprimjerenom sadržaju.

Korištenje interneta i društvenih mreža se pretvara u naviku koja kasnije prelazi u ovisnost. Priključenje na internet postaje prva aktivnost u danu, javlja se anksioznost i razdražljivost zbog nemogućnosti pristupanja internetu, zanemarivanje drugih životnih navika, smanjen interes za društvene aktivnosti, promjene u spavanju; a sve navedeno se odražava na socijalni, psihički i tjelesni aspekt zdravlja.

Velik problem je i elektroničko nasilje. Elektroničko nasilje se može dogoditi uvijek pa se često javlja i strah u vlastitom domu koji je popraćen osjećajem nemoći (čemu pridonosi i anonimnost počinitelja nasilja). Izaziva psihološki i emocionalni stres, a dolazi i do promjena u ponašanju. Virtualno zlostavljanje može imati veliki utjecaj na samopouzdanje i samopoštovanje mladih, a povećava i rizik od oboljenja od mentalnih bolesti. Dolazi do promjena u stilu komunikacije – mladi postaju pasivni ili agresivni. Nerijetko se javljaju i fizički simptomi – glavobolje, bolovi u trbuhu, promjene u jelu i spavanju, a ponekad se mogu javiti psihosomatske promjene (npr. čir na želucu) i suicidalne misli.

Problem je što se cyberbullying ne shvaća ozbiljno i često se umanjuje njegova problematika zbog nedostatka fizičkog ili izravnog verbalnog kontakta pa mladi često prešućuju takve probleme i ostaju bez adekvatne pomoći.

Društvene mreže omogućuju komunikaciju s prijateljima, upoznavanje novih ljudi i dijeljenje različitog sadržaja na koji se može reagirati. To se pretvorilo u oblik društvenog natjecanja – tko će imati više prijatelja/sljedbenika, “lajkova” i komentara. Velik broj fotografija koje se objavljuju su “uljepšane” i iako smo svjesni toga, često se javlja nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Sve navedeno utječe na samopouzdanje te mentalno zdravlje djece i mladih. Prilikom komunikacije na internetu uglavnom se koristi slobodan svakodnevan govor, a zbog toga se može javiti smanjena pismenost.

Internet može i direktno ugroziti sigurnost djece i mladih  –  sve učestalija je zlouporaba podataka, povećana je izloženost pedofilima koji se skrivaju i vrebaju iza lažnih profila. Djeca i mladi su često izloženi neprimjerenom sadržaju koje dovodi do neugodnih emocionalnih reakcija i desenzitizacije, promjena u ponašanju i razmišljanju.

Važno je educirati djecu i roditelje o rizicima na internetu te načinima zaštite. Potrebno je podići svijest o postojanju virtualnog nasilja i ovisnosti o internetu te osigurati programe za pomoć.

Napisala: Laura Jandrek

Nasilje putem online igrica

Nasilje putem online igrica

Dijete od rođenja istražuje svijet i otkriva brojne mogućnosti te to prvenstveno čini kroz igru.  Iako nam se dječja igra čini kao nešto lagano i normalno, djeca na taj način uče nove riječi, uče o suradnji, dijalogu, socijalizaciji te upoznaju svijet i okolinu; to je njihov primarni način učenja informacija o sebi, drugima i okolini.

Danas se igra iz dvorišta preselila na računala i internet te je internet postao glavni način komunikacije među djecom i mladima. Internet pruža brojne mogućnosti za komunikaciju između korisnika, kao što su blogovi, društvene mreže, forumi, chat-sobe i online igrice.  Online igrice su ono što zamjenjuje igru u dvorištima i na igralištima te djeca i adolescenti većinu vremena provode igrajući igrice.  Igranje online igrica je više od samog igranja igre da bi se zabavilo. To je čitava jedna zajednica, posebice u online igricama koje zahtjevaju više igrača (eng. multiplayer). Takva zajednica djeci i adolescentima ne pruža samo zabavu igranja igre, već i okruženje za međuljudsku i emocionalnu interakciju s obzirom da tijekom igranja same igre igrači mogu komunicirati u chat-sobama ili putem slušalica i mikrofona.  U isto vrijeme, povećana interakcija vodi i do povećanog broja konflikata koji mogu biti zbog samih igrica, ali i vezani uz same karakteristike djeteta. Takvi konflikti mogu dovesti do ozbiljnih sukoba i oblika uznemiravanja koji se nazivaju cyberbullyingom.

Zabrinjavajuće je i to što velika većina djece igra igrice koje uključuju napade i nasilje te su neka istraživanja pokazala kako to može imati utjecaja na psihološki i socijalni razvoj djeteta. Izlaganje nasilnim temama može dovesti do instinktivno nasilnog ponašanja u svakodnevnom životu. Ono što istraživanja pokazuju je da su uglavnom dječaci ti koji češće igraju online igrice i češće sudjeluju u nasilnom ponašanju prilikom igranja.  Dječaci češće od djevojčica sudjeluju u nasilnim online igricama te u njima češće pokazuju neprijateljstvo i agresivno ponašanje prema ostalim igračima. Možemo se zapitati koji je razlog tome. Moguće je da su dječaci aktivniji i češće igraju online igrice te stoga češće i sudjeluju u nasilnim ponašanjima. Razlog može biti i taj što je većina online igrica prilagođena interesima dječaka, odnosno igrice uključuju natjecanja i borbe. Treba imati na umu da dječaci i djevojčice čine različite vrste nasilja, dječaci češće čine fizičko nasilje, dok djevojčice češće čine relacijsko nasilje kao što su širenje glasina, isključivanje i ocrnjivanje drugih te se takvo ponašanje lako može događati u online svijetu u chat-sobama. Iako dječaci više igraju online igrice i češće sudjeluju u nasilju prilikom igranja, to ne znači da djevojčice nisu žrtve ili počinitelji takvog nasilja, već se samo može razlikovati način na koji nasilje čine. Dječaci će se vjerojatnije posvađati, izreći uvredljive komentare dok će djevojčice češće izbaciti pojedinu osobu iz grupe, razgovora, ignorirati je i isključivati iz igre. I jedno i drugo su nasilna ponašanja, samo u različitim oblicima.

Osim međuvršnjačkog nasilja, koje se događa među djecom iste ili slične dobi, putem igrica se mogu dogoditi i drugi oblici nasilja. Jedan primjer su i predatori koji mogu sudjelovati u online igricama s ciljem da privuku djecu.  Oni privlače dječju pažnju i naklonost nudeći im ljubaznost, srdačnost, razumijevanje za njihove probleme, pa čak i poklone. Postepeno uvode neprimjerene slikovne seksualne materijale u razgovore te navode djecu na razgovor o takvim temama u svrhu vlastitih nemoralnih potreba. U težim slučajevima, online predatori uspijevaju dijete nagovoriti i na pravi, sastanak ‘oči u oči’, što po dijete može završiti kobno. Takve osobe najčešće o sebi ne daju prave podatke, već lažu o svojoj dobi i predstavljaju se kao vršnjak djeteta kojem su pristupile te tako lakše stvaraju odnos s njim.

Igranje online igara ima svoje pozitivne učinke kao što je bolje procesiranje sekundarnih vizualnih podražaja, bolja koordinacija oko-ruka, veća brzina reakcije, razvoj logičkih i matematičkih sposobnosti te razvijanje socijalnih odnosa. No, ono ima i svoje negativne učinke u pogledu nasilja koje valja imati na umu te učiniti potrebne korake u prevenciji tog nasilja te djecu educirati o svim rizicima.

Napisala: Katarina Bašić

Elektroničko nasilje nad djecom s intelektualnim i drugim teškoćama

Elektroničko nasilje nad djecom s intelektualnim i drugim teškoćama

Žrtve elektroničkog nasilja (cyberbullyinga) najčešće su osobe koje se po nekim svojim karakteristikama ističu. Meta tako postaju djeca s intelektualnim i drugim teškoćama.

Prema istraživanju koje su 2019. proveli Iglesias, Gómez Sánchez i Alcedo Rodríguez 37 – 70% mladih bilo je žrtva elektroničkog nasilja. Kada govorimo o mladima s intelektualnim teškoćama, rezultati istraživanja pokazali su kako 59% osoba s takvim poteškoćama ne koristi mobilne uređaje, a oni koji ih imaju koriste ih uglavnom za pozive. Također, čak 80% ne koristi internet, 75% ne koristi chat, a 41% ne koristi društvene mreže. Unatoč tako visokim, obećavajućim postotcima, postoji pretpostavka kako su skupine koje su u društvu često odbacivane, kao što su osobe s intelektualnim teškoćama ili osobe iz spektra autizma, podložnije cyberbullyingu. Te skupine imaju otežane komunikacijske sposobnosti, iz čega proizlaze i manje sposobnosti stvaranja prijateljstva, ograničenih su interesa i ponavljajućih obrazaca ponašanja koji privlače pažnju zlostavljača te zbog toga imaju veće izglede da će pripadati vulnerabilnoj skupini. Osobe iz spektra autizma rizična su skupina zbog smanjenih sposobnosti kritičkog razmišljanja. Isto tako, veći rizik imaju osobe s intelektualnim teškoćama, i to zbog ograničenog intelektualnog funkcioniranja kao i smanjene sposobnosti prilagodbe. Dodatan negativan čimbenik su i smanjene sposobnosti analiziranja socijalnih situacija, kao i posljedica vlastitih postupaka na internetu.

Zanimljiva je i činjenica kako nema značajnih razlika u korištenju uređaja (poput tableta) između osoba s intelektualnim teškoćama, s Aspergerovim sindromom te njihovih vršnjaka bez teškoća. Osobe s AS i IT uglavnom ih koriste za igranje, najmanje za komuniciranje ili učenje. Mladi s IT i AS ipak manje koriste društvene mreže (82%) od kontrolne skupine (96%) te, iako je pretpostavka bila kako su osobe s IT znatno podložnije cyberbullyingu, rezultati ovog istraživanja pokazali su kako nema značajno velike razlike u odnosu na kontrolnu skupinu. Najčešće situacije uključuju rasistički sadržaj, potom seksistički sadržaj, razotkrivanje privatnih podataka, ponižavajuće komentare te pozive nepoznatih osoba. Zanimljivo, čak 59% osoba s teškoćama ne pita roditelje za dopuštenje pri instaliranju neke društvene mreže. Najviše izložene elektroničkom nasilju bile su osobe s intelektualnim teškoćama, a to je uključivalo verbalno nasilje (npr. nepoznata osoba šuti prilikom poziva s nepoznatog broja), vrijeđanja preko poruka na WhatsAppu te zadirkivanje putem društvenih mreža. S druge strane, postoji i određen postotak osoba s IT i AS koji su vršili elektroničko nasilje nad drugima (oko 10%) u verbalnom obliku (npr. vrijeđanje), preko poziva s nepoznatog broja, širenjem tračeva o nekom preko WhatsAppa ili drugih mreža, udruživanjem s drugim ljudima s ciljem ignoriranja neke osobe na društvenim mrežama i sl. Možemo reći kako mladi s intelektualnim teškoćama i Aspergerovim sindromom imaju manje vremena koje mogu provesti na uređajima, a time imaju više teškoća u njihovoj uporabi. Također, očekuje se da će se povećati postotak elektroničkog nasilja nad osobama s teškoćama s obzirom na odsutnost bilo kakve intervencije i sve veću dominaciju digitalnog svijeta.

Kowalski i Toth su 2018. proveli istraživanje koje je pokazalo kako je kod mladih s razvojnim teškoćama između 12 i 19 godina postotak elektroničkog nasilja preko interneta bio 7%, a preko poruka 4%. Ipak, veći je postotak onog tradicionalnog nasilja izvan virtualnog svijeta. Postotak ispitanih mladih koji na internetu provode prosječno 3 do 4 h dnevno iznosi 36%, dok gotovo 40% njih internet koristi prosječno 5 do 6 h dnevno. Taj je postotak kod mladih s teškoćama manji, odnosno postotak onih kod kojih je vrijeme provedeno na internetu između 3 i 4 h iznosi približno 33%, dok je kod 17% njih to između 5 i 6 h dnevno. Međutim, zabrinjavajuće je to što je postotak osoba s teškoćama koji dnevno provedu i do 10 h na internetu 17%, što je znatno više od 6% mladih bez teškoća koji provode isto toliko vremena online. Zabrinjavajući je podatak kako je postotak mladih s razvojnim teškoćama koji na internetu provode 10 ili više sati dnevno za 11% veći od postotka mladih bez teškoća. To je važno jer istraživanja pokazuju da postoji povezanost između vremena provedenog online te zastupljenosti cyberbullyinga.

Kada govorimo o vrsti društvene mreže,  elektroničko nasilje nad osobama s teškoćama najzastupljenije je na Facebooku, online igricama te e-mailu. Što se tiče razdoblja života, učenici s teškoćama bili su najviše zlostavljani u srednjoj školi, a oni bez teškoća u osnovnoj školi. Također, više od trećine ispitanika reklo je kako nisu pružili gotovo nikakav otpor cyberbullyingu. Ono što je dodatan razlog za brigu jest i zaključak kako je grupa s teškoćama sklonija ismijavanju izvršitelja zajedno s drugim osobama, stoga je potrebno provesti trening primjerenijih vještina odgovaranja zlostavljačima, barem kako bi se spriječilo daljnje nasilje.

Važan je i pasivni oblik cyberbullyinga, tzv. cyberstanding. Cyberstander je tako osoba koja je svjedok online nasilja, ali nije direktno uključena. Problem koji se javlja jest činjenica da te osobe u manjoj mjeri govore odraslima o nasilju online negoli nasilju uživo iz razloga što su odrasli manje prisutni na online mrežama. Više je slučajeva gdje mladi s teškoćama stvaraju bliske veze online te daju svoje osobne informacije u tim odnosima nego što to čine oni bez teškoća.  Cyberbullying kod mladih uzrokuje teškoće prilagodbe, odnosno anksioznost i depresiju. Depresiji su tako podložniji adolescenti s intelektualnim i razvojnim teškoćama nego oni bez.

Wright i Wachs (2020.) izvještavaju kako je tek nekoliko osoba naglasilo kako su nekome rekli da su žrtva online nasilja, većinom roditeljima. To je izrazito važno jer roditelji su ti koji mogu pružiti najveću pomoć djeci. Bitno je da mladi u roditeljima vide potporu i da znaju da u tim za njih teškim situacijama nisu sami. Utvrđeno je kako potpora roditelja smanjuje prisutnost depresije uzrokovane elektroničkim nasiljem među mladima s intelektualnim i razvojnim teškoćama. Važno je da roditelji raspravljaju o rizicima korištenja interneta, o strategijama za nošenje sa cyberbullyingom i izbjegavanju situacija koje bi loše utjecale na osobe s teškoćama. Ne intervenirati na vrijeme može dodatno naštetiti adolescentima s teškoćama.

Napisala: Fedora Santini

Izvori:

Iglesias B. O., Gómez Sánchez L.E., Alcedo Rodríguez A. M. (2019) Do young people with Asperger syndrome or intellectual disability use social media and are they cyberbullied or cyberbullies in the same way as their peers? Psicothema, vol. 31, no. 1, str. 30-37. https://doi.org/10.7334/psicothema2018.243

Kowalski, R.M., Toth, A. (2018) Cyberbullying among Youth with and without Disabilities. Journ Child Adol Trauma 117–15. https://doi.org/10.1007/s40653-017-0139-y

Wright, M.F., Wachs, S. (2020) Parental Support, Health, and Cyberbullying among Adolescents with Intellectual and Developmental Disabilities. J Child Fam Stud 29,2390–2401. https://doi.org/10.1007/s10826-020-01739-9

Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Savjeti za nastavnike u slučaju elektroničkog nasilja

Elektroničko ili virtualno nasilje je pojam s kojim se danas sve češće susrećemo. Napretkom tehnologije i društvenih mreža život je nekima postao lakši dok je drugima uvelike otežan. Tako se nasilje prebacilo na društvene mreže i djeci poremetilo mir i sigurnost koje su imali kod kuće.

Iako u školama postoje brojni preventivni programi vršnjačkog nasilja, malo ih je fokusirano i na elektroničko nasilje. Njihov najveći nedostatak je što je pomoć upravo usmjerena na nasilje „licem u lice“ te se obraća samo žrtvama i počiniteljima, a promatrači i okolina ostaju neprimijećeni kao sudionici nasilja. Stoga je vrlo bitno osposobiti nastavnike i stručne suradnike za identificiranje uloge djeteta u krugu nasilja te za adekvatno reagiranje kako bi mlada osoba mogla zacijeliti i odrasti u stimulativnom socijalnom i emocionalnom okruženju. Kada su škola i svi zaposlenici škole prepoznati kao podržavajući, učenici su skloniji potražiti pomoć i prihvatiti savjet ili razgovor.

Upravo su nastavnici osobe koje su većinu dana s djecom te kao takvi imaju veliku ulogu u rješavanju problema. Ako nastavnik utvrdi da postoji elektroničko nasilje, jedan od prvih koraka bi bio porazgovarati sa žrtvom nasamo ili zajedno sa stručnim suradnikom, ali i s počiniteljem nasilja. Uz dva glavna aktera, potrebno je porazgovarati posebno i s ostalim sudionicima, svjedocima ili promatračima. Sljedeći korak bi bio uključiti i roditelje u razgovore, kako individualne tako i grupne. Oba koraka bi trebala biti obavljena odmah po saznanju o nasilju. Taj početak je vrlo bitan jer se djeci pokazuje da bilo kakvo nasilje ne može ostati na čekanju.

Nadalje, nastavnici bi trebali održati sastanak s ostalim stručnim suradnicima u školi te donijeti bitne odluke u vezi postupka rješavanja elektroničkog nasilja. To uključuje i izricanje pedagoških mjera koje su donesene na temelju Statuta škole. Također, stručni suradnici i nastavnici bi trebali održati zajednički sastanak s počiniteljem i njegovim roditeljima kako bi se utvrdio definirao plan postupanja. Sve navedeno bi se trebalo napraviti u najkraćem mogućem roku kako bi se pokazala nulta tolerancija prema elektroničkom nasilju.

Osim toga, važno je, nakon što se dogodilo elektroničko nasilje, pokrenuti razgovor o toj temi s ostalim učenicima. Tako jedan od načina rješavanja problema može biti i održavanje sata razrednika na temu elektroničkog nasilja. Neke od tema nastavnog sata mogu biti: „Što je cyberbullying?“, gdje bi cilj bio razviti opće razumijevanje o cyberbullyingu, njegovim karakteristikama te kako ga prepoznati; zatim „Posljedice cyberbullyinga“, s ciljem da se djecu poduči o ozbiljnosti cyberbullyinga i njegovim pravnim posljedicama; te „Što raditi u slučaju pojave cyberbullyinga“, gdje bi se učenike upoznalo s načinima kako pomoći ili reagirati u takvoj situaciji. Pritom se nastavnici mogu poslužiti priručnikom Udruge roditelja „Korak po korak“ dostupnim na sljedećoj poveznici: http://www.udrugaroditeljakpk.hr/images/prirucnikzaucitelje.pdf.

Djeci je dobro prikazati elektroničko nasilje na njima blizak način, pomoću animiranih filmova, npr. videa Centra „Krugovi“, gdje je prikazana jedna školska situacija s vidljivim padom samopouzdanja, uloga žrtve, napadača i ostalih sudionika, ali i kako se situacija može riješiti pravilnim reagiranjem: https://www.youtube.com/watch?v=qWl3XYsiYVo.

Jedan od zanimljivijih načina na koji se djeci može približiti tema elektroničkog nasilja je i kroz tehnologiju, npr. razne aplikacije kojima je cilj prevencija elektroničkog nasilja.

Vrlo je bitno isticati web-stranice i mjesta za pomoć i ispovijed jer na takav način mladi koji prolaze kroz težak period, a ne mogu se otvoriti obitelji, nastavnicima ili stručnim suradnicima, mogu pronaći mjesto gdje se osjećaju sigurno.

Napisala: Anamarija Bešlić

Izvori:

https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A1173/datastream/PDF/view

http://www.udrugaroditeljakpk.hr/cap-program-prevencije-zlostavljanja-djece-sp-907134761/79-projekti-udruge/prevencija-cyberbullyinga

Razlika u nasilju među spolovima

Razlika u nasilju među spolovima

Najčešće se agresija i nasilje, zbog određenih društvenih stereotipa, vežu uz dječake, međutim, prema istraživanjima djevojčice jednako često vrše nasilje, samo na drugačiji način. Djevojčice su sklonije indirektno usmjerenom nasilju te uglavnom zlostavljaju ostale djevojčice. S druge strane, dječaci su skloniji direktnom fizičkom i verbalnom nasilju, ali zlostavljaju i dječake i djevojčice.

Neki od razloga zašto djevojčice zlostavljaju je činjenica da one od rane dobi dobivaju savjete i poruke preko medija i društva kako se trebaju ponašati, kako postati popularne i uspješne, ali i kako se moraju uklopiti u rodne stereotipe o ženstvenosti i što je zapravo potrebno da bi djevojčica bila prava djevojčica. Ukratko, dobre djevojčice ne poznaju gnjev niti iskazivanje vlastitog mišljenja i osjećaja. Iz toga vidimo da se djevojčice nalaze u zbunjujućim situacijama te da tijekom ispunjavanja ideala vrlo lako postaju meta drugih djevojčica ukoliko u tome ne uspiju. S druge strane, dječaci jednostavno pokušavaju zadržati ili ostvariti ugled i dominaciju, ali i ne postati žrtve.

Omjer dječaka i djevojčica u elektroničkom nasilju je sličan, ali postoji razlika u vrsti nasilja, npr. djevojčice, koje češće vrše online nasilje, čine to jer žele sakriti sebe, ali i ne vidjeti lice druge osobe. Što se tiče dječaka, oni su skloniji grubljem online nasilju – sukobima poput grubih razgovora i vrijeđanja, dok kod djevojčica prevladavaju drugačiji oblici, poput iznuđivanja i širenja informacija. Na društvenim mrežama djeca često doživljavaju elektroničko nasilje na temelju tjelesne težine, stvarne ili percipirane seksualne orijentacije te stila odijevanja. Pritom su djevojčice dominantno izložene uvredljivim komentarima na internetu na račun prekomjerne tjelesne težine i tjelesne građe, odjeće ili šminke, a dječaci zbog naglašenih feminiziranih karakteristika, stila odijevanja i fizičkog izgleda, pri čemu se često spominje homoseksualna orijentacija ili manja mišićna masa.

Na društvenim mrežama djevojčice se češće služe indirektnijim metodama poput isključivanja drugih, namjernog nepozivanja na rođendanske zabave, izmišljanja priča, namjernog izabiranja mete tj. druge djevojčice, kažnjavanja šutnjom, preokretanja očima, glasnog uzdisanja, širenja glasina te prijetnji izjavama poput „više ti neću biti prijateljica ako to ne učiniš“.

Spomenuti načini nasilja najčešće se događaju u intimnijim društvima jer tako djeca znaju stvarne slabosti druge djece koje potom iskorištavaju za uništavanje tuđeg samopouzdanja. To je jedan od najčešćih i jako teških načina zlostavljanja jer djevojčice-prijateljice ciljaju na stvari koje najviše bole te imaju razarajuće posljedice jer žrtve mogu imati traume cijeli život.

Napisala: Anamarija Bešlić

Izvori:

Anela Nikčević-Milković (2016). Učestalost i oblici elektroničkog zlostavljanja učenika viših razreda osnovnoškolske dobi u tri različite školske sredine. Sveučilište u Zadru, Odjel za nastavničke studije u Gospiću.

Nives Strabić, Ana Tokić Milaković (2016). Elektroničko nasilje među djecom i njegova usporedba s klasičnim oblicima vršnjačkog nasilja. Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada.

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Psihološke posljedice internetskog nasilja

Educiranje o internetskom nasilju je fundament prevencije internetskog nasilja. Svjesnost o postojanju internetskog nasilja jest prisutna, ali ono što nije prisutno je znanje mladih o količini trajnih psiholoških posljedica kakve posjeduju mete internetskog nasilja. 

Negativan aspekt interneta svakako je zlostavljanje elektroničkim putem, a rezultira psihološkim destruktivizmom osobe na kojoj se nasilje vrši. Elektroničko nasilje može posjedovati osjetljive učinke na psihosocijalnu opstojnost adolescenata. Sposobno je kreirati nesigurnost, uznemirenost, frustracije, stres, ali i psihosomatske poremećaje kod nasilnika i žrtve.

Mladi zbog izloženosti internetskom nasilju izbjegavaju društvene aktivnosti i obveze. Naime, internetsko nasilje u jako malom broju slučajeva završava unutar istog dana tako da su mete internetskog nasilja uglavnom izložene zlostavljanju i uvredama kroz duži period. Posljedično navedenom, internetsko nasilje kreira socijalnu anksioznost i manjak koncentriranosti za učenje koje dovodi do nižih ocjena u školi. Također, internetsko nasilje kreira osjećaj bezvrijednosti i nezadovoljavajućeg viđenja samog sebe. Žrtve nasilja vjeruju kako nisu u stanju kontrolirati ili utjecati na situaciju unutar koje se nalaze. Vjerovanjem u vlastitu bespomoćnost onemogućeni su zaštititi se od maltretiranja. Izloženost neprestanim negativnim komentarima postepeno kreće mijenjati percepciju žrtve koja počinje vjerovati u izrečene uvrede. Prihvaćanjem mišljenja zlostavljača žrtva može izgubiti samopoštovanje. Takvo ponašanje žrtve, u velikom broju slučajeva, dovodi do depresije. Najekstremnija posljedica internetskog nasilja za žrtve jesu suicidalne misli i počinjenje suicida zbog vjerovanja u vlastitu bezvrijednost i nemogućnost izlaska iz situacije unutar koje se nalaze.

Veliki broj internetskih zlostavljača nije svjestan što uzrokuje svojim djelovanjem, jednim dijelom zbog toga što internet zlostavljač žrtvu ne vrijeđa izravno, već to čini preko posrednika (interneta), ali to ipak ne umanjuje veličinu kreirane uvrede u očima žrtve, samo u očima zlostavljača. Stoga problem leži i u kolektivnoj nesvjesnosti prostora. Sve što se događa na internetu, ne ostaje samo na internetu, već ima svoje posljedice i opasnost u stvarnom svijetu.

Napisala: Sara Kljajić

Izvor:
Bilić, Vesna. (2014). Correlates and outcomes of cyberbullying and cybervictimization. In International Conference InfoKomTeh.

Ljepota u očima napadača

Ljepota u očima napadača

Ljudskom biću od pamtivijeka je u prirodi da izgleda dobro, lijepo i zdravo. Ova je tendencija potvrđena davno u mnogim antropološkim i etnološkim istraživanjima. Navedene znanosti,  između ostalog, proučavaju čovjeka, kulturu koja ga okružuje te njen utjecaj na ponašanja, stavove i percepcije svakoga od nas. Ključno pitanje koje se nameće čovjeku današnjice u kontekstu percepcije fizičkog izgleda jest sljedeće: što se smatra lijepim, dobrim i zdravim, a što ne? Kada govorimo o fizičkom izgledu, kroz povijest zapadne civilizacije nameće se jedna te ista slika idealnog tjelesnog izgleda s manjim odstupanjima kroz određena povijesna razdoblja. Žene su percipirane kao ljepši i slabiji spol te više vremena posvećuju njegovanju svoga tijela dok su muškarci jači, robusniji te manje mare za vanjski izgled. Desetljećima se kroz medije provlače ideali ljepote koji uvelike imaju utjecaja na našu sliku o sebi, mentalno zdravlje i stavove. Modeli mršavog tijela, uglađene i sjajne kože i kose, bijelih zubi, punih usana, bujnih grudi, nerealistično proporcionalnih oblina bombardiraju medijski prostor. Pojavom i sve većim  korištenjem modernih tehnologija kao što su društvene mreže ova patologija postaje još izraženija i raširenija pogotovo među mlađom populacijom koja kao spužva upija ono čemu je svakodnevno izložena.

Neke digitalne platforme toliko su zagrizle u iskrivljeno poimanje ljudskog tijela da se na njihovim stranicama gotovo isključivo nalaze fotografije ljudi idealne tjelesne građe. Tako je na primjer Pinterest dobio nadimak „Thinterest“, a Instagramovi korisnici sve više upotrebljavaju hashtagove kao što su „thininspo“, „thinspo“, „fitspo“ i slično. Ipak, svjesno ili nesvjesno, prihvaćamo iskrojenu idealnu sliku te želimo biti kao oni. Čovjek, u nadi da pripada, da se ukalupljuje i ne bude odbačen, jednom riječju da bude voljen i prihvaćen, prihvaća kao konstantu ovu nerealnu sliku ljudskog tijela.  Često je i sam svjestan da su slike koje se nameću u internetskom prostoru vrlo vjerojatno digitalno obrađene te da ti ‘savršeni ljudi’ u stvarnosti izgledaju drugačije.  Vratimo se na antropologe i etnologe s početka ove priče. Njihova je znanost ustanovila da postoji toliko ideala fizičkog izgleda  koliko i kultura na svijetu. Ono što je smatrano lijepim i poželjnim u jednoj kulturi, u drugoj pak može biti smatrano odbojnim. Tako je mršavo tijelo kod mnogim zapadnih naroda i kultura smatrano privlačnim dok je na primjer na Fidžiju i u Južnoj Africi ono simbol bolesti. Kao da smo zaboravili da je ljepota u očima promatrača, da se o ukusima ne raspravlja te da je različito i drugačije bogatstvo našeg svijeta.

Nažalost, u čovjeku nije samo ukorijenjena želja da izgleda najbolje što može prema određenim standardima već i nagon da sve one koji odstupaju od tih istih nametnutih normi i standarda odbacuje kao nepoželjne i manje vrijedne. Internet i društvene mreže, cijeli cyber prostor, bojište je za ovu vrstu rata.

Prvu bitku vodimo duboko u sebi. U nadi da se u virtualnom svijetu pokažemo u najboljem mogućem svjetlu te da ne budemo kritizirani borimo se s pitanjem – „to post or not to post“. Jesmo li zadovoljni fotografijom koju ćemo objaviti ovisi o tome hoćemo li je lansirati u internetski prostor koji koristimo. Pri tom pazimo kako izgledamo i što želimo fotografijom poručiti. Rijetko objavljujemo slike na kojima spavamo razjapljenih usta ili izgledamo “kao da nas je voda izbacila” (niti bismo trebali, ukoliko to ne želimo), ali da posvećujemo preveliku pažnju fizičkom izgledu te da smo nezadovoljni ukoliko ne izgledamo lijepo prema nekim idealima, nepobitna je činjenica. Kada ne udovoljavamo idealima u mnogima od nas se javlja nezadovoljstvo i tuga. Dokazala su to i mnoga istraživanja koja proučavaju ljudsko ponašanje na društvenim mrežama. Bezazleni ‘selfie’ puno je više od puke fotografije samog sebe. Ono kako mi doživljavamo svoj izgled  ključan je element samopouzdanja i poimanja sebe. Osobe koje su same zadovoljne svojim izgledom ili njihov izgled drugi smatraju zadovoljavajućim lakše će razviti samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Drugu bitku vode napadači i žrtve. Fizički je izgled stavljen na vagu te se mjeri u kategorijama previše i premalo. Premršavo, predebelo, prenašminkano, prenakićeno, preružno, prelijepo, presavršeno, prekrasno, premale grudi, prevelik nos, prenabildano, nedovoljno fit, neprirodno… Ovo su samo neki od pridjeva kojima napadači u svojim zlobnim komentarima karakteriziraju tuđi izgled.

Namjerno vrijeđanje tuđeg fizičkog izgleda putem elektroničkih obrazaca novi je podoblik cyberbullyinga i zove se ‘body shaming’ (posramljivanje tijela). Ukoliko napadač žrtvin fizički izgled ne smatra privlačnim posegnut će za najgorim mogućim uvredama i alatima kako bi degradirao žrtvu. Napadač svoje komentare i postupke smatra tek pukom zabavom dok je za žrtvu ono najgora noćna mora te može dovesti do kobnih posljedica kao što je narušeno mentalno zdravlje, a u najgorim slučajevima žrtva može nauditi samoj sebi ne nalazeći drugi izlaz.

Činjenica da koristimo internetski prostor za objave osobnih slika i sadržaja ne daje nikome za pravo da procjenjuje i namjerno vrijeđa druge. Također, napadača štiti ekran mobitela ili računala; šetajući ulicom sigurno vidi mnoge osobe čiji izgled želi ismijati, no zasigurno nikome to neće reći direktno u lice. Stoga,  internetski prostor izuzetno je plodno tlo za ‘body shaming’. 

Ljepota kao individualni, prolazni i apstraktni pojam zaista ne bi trebala biti tema nikakvih razglabanja, naklapanja i komentiranja, pogotovo ne oružje kojim većina istiskuje manjinu. Jedino kada zaista shvatimo da je ljepota u očima promatrača učiniti ćemo internetski prostor slobodnim mjesto koje uključuje, ne škodi i ne vrijeđa te služi svima.

Napisala: Petra Dominis Žura

Izvori:

Anderson-Fye EP. Anthropological Perspectives on Physical Appearance and Body Image. In: Thomas F. Cash, editor. Encyclopedia of Body Image and Human Appearance, Vol 1. San Diego: Academic Press; 2012. p. 15–22.

Lewallen, Jennifer, and Elizabeth Behm-Morawitz. “Pinterest or Thinterest?: Social Comparison and Body Image on Social Media.” Social Media + Society, Jan. 2016, doi:10.1177/2056305116640559.

Seyfi, Murat. (2016). THE RELATIONSHIP BETWEEN APPEARANCE CONCERNS AND SELFIE SHARING ON SOCIAL MEDIA. İstanbul Üniversitesi İletişim Fakültesi Dergisi | Istanbul University Faculty of Communication Journal. 143-143. 10.17064/iuifd.289386.

Tan, Kim Hua. (2019). Stop Cyberbullying.

Elektroničko nasilje u vezama mladih

Elektroničko nasilje u vezama mladih

U današnjem svijetu internet nije samo sredstvo koje nam omogućuje istraživanje, slušanje glazbe i gledanje filmova, već i važno sredstvo komunikacije i socijalizacije, posebno među mlađim naraštajima – adolescentima koji se povezuju sa svojim vršnjacima putem brojnih društvenih mreža i mobilnih aplikacija. Činjenica je da virtualan način komunikacije olakšava razmjenu informacija, slanje sadržaja i druženje, ali je u isto vrijeme sredstvo putem kojeg je moguće anonimno maltretirati druge osobe što se naziva elektroničkim nasiljem. Podvrsta elektroničkog nasilja je elektroničko nasilje u vezama mladih. Elektroničko nasilje među mladima teže je otkriti nego tradicionalno nasilje (licem u lice), a najčešće je u romantičnim vezama adolescenata. Postavlja se pitanje na koji način nasilnici koriste internet i mobilne aplikacije da bi nanijeli štetu svojoj žrtvi – partneru, a da žrtva nije svjesna svoje pozicije.

Jedna od taktika je stvaranje lažnog identiteta (profila) na nekoj društvenoj mreži  kako bi se nekoga namamilo u lažan romantični odnos. Adolescenti koriste ovu taktiku kako bi naveli određenu osobu da lažnoj osobi prizna osjećaje ljubavi. Kasnije te poruke javno izlažu na društvenoj mreži kako bi odabranu osobu mogli poniziti.

 Takozvano prženje je taktika koja uključuje grupu adolescenata koja dijeli informacije o određenoj osobi (bivšem partneru). Primjerice, kad djevojka prekine vezu s momkom, pridruži se njegovim bivšim djevojkama te razgovaraju o njegovim tajnama s ciljem da ga „ispeku“ odnosno javno osramote.

Dijeljenje tuđih fotografija (istraživanja ukazuju da se najčešće dijele fotografije mladih djevojaka) se događa kad nasilnik dijeli nečije eksplicitne fotografije bez znanja osobe koja je na fotografiji. Događa se i da nasilnik fotografira djevojku bez njenog znanja, a kasnije dijeli njezine fotografije s drugima uz zlobne komentare. Ta je taktika nerijetka među bivšim partnerima.

Provjeravanje poruka na društvenim mrežama često je među mladim parovima zbog nedovoljno povjerenja u vezi. Povezano s tim je i kontroliranje tko partneru/ici reagira na fotografije te s kim je partner/ica prijatelj na društvenim mrežama. Osim toga, zahtijevanje od partnera/ice da s njim/njom podijeli lozinku radi lakše kontrole patrnerovog/ičinog ponašanja na društvenim mrežama također je znak nepovjerenja kao i ljubomore.

Uvidom u prethodno navedene načine kojim partneri najčešće vrše elektroničko nasilje možemo zaključiti da je ono raznovrsno te da zadire u sve sfere života pojedinca te samim time može utjecati na mentalno zdravlje pojedinca.

Napisala: Magdalena Antičević